Predstava “Poslednja ljubav Hasana Kaimije”, rađena po Dervišu Sušiću, koja je prikazana drugog dana XXXV Susreta pozorišta / kazališta, nosi jednu doista čudnu koincidenciju, kada su ovo djelo i pomenuti teatar u pitanju. Naime, prva predstava na Prvim Susretima pozorišta / kazališta, prije četrdedset i pet godina (16.marta / ožujka 1974.godine) je bila “Poslednja ljubav Hasana Kaimije” u produkciji Narodnog pozorišta Tuzla. Režiju ove predstave, tada, potpisuje Ljubomir Milošević, dok su likovni segment uradili Velizar Srbljanović (scenografija) i Hela Kojović (kostimografija).
Paradoks, najblaže rečeno, je ono što je napisano u programskoj knjižici za ovu predstavu, u nadnaslovu, gdje stoji “120 godina od osnivanja prvog profesionalnog bosanskohercegovačkog pozorišta u Tuzli”. Neozbiljno i netačno! Oni koji tvrde tako nešto moraju proučiti što je to profesionalno pozorište i kako ono nastaje? Potpuno identično i u XIX, i u XX vijeku! Budući da “porodična zabava Crnogorčevića za svoje dvije malodobne kćerke” ne pripada ni jednoj od dvije podgrupe ad-hoc grupa, koje djeluju kao najniži oblici u sitemu pozorišne organizacije, a koje oni koji tvrde gore navedeno moraju dobro proučiti, sasvim je jasno da taj vid zabave iz 1898.godine ne pripada ni jednoj poznatoj organizacionoj i produkciskoj kazališnoj formi, a kamoli onoj najsloženijoj i najozbiljnoj koja se zove profesionalno pozorište. Naravno, u sistemu urušenih vrijednosti svi pomalo izgube mjeru, pa misle da im je dozvoljeno mnogo toga tvrditi što je lako provjerljivo i dokazivo. Niko ozbiljan ni ne pomišlja da tzv. Šulcovo pozorište ili Njemačko pozorišno društvo koje je djelovalo u Sarajevu, i nastalo uz podršku vlasti, od 1885-1888.godine, a brojalo 32 stalna člana, većinom iz BiH, veže za kontinuitet sarajevskog Narodnog pozorišta. Ali, u sistemu urušenih vrijednosti sve je moguće.
Predstava o jednoj ličnosti iz druge polovine XVII stoljeća je u inscenaciji tuzlanskog Narodnog pozorišta, a u režiji Gorana Damjanca, smještena u korpus pitanja o socijalnim i moralnim vrijednostima jedne sredine pri kraju druge decenije trećeg milenijuma.
Ako je vraćanje u prošlost u predstavi prikazano emotivno i romantično, s druge strane suočavanje sa realnošću je dosta bolno. I ono je u komadu prikazano i pokazano razarujće po čovjeka I društvo. Očito je da čitav prostor BiH, a i južnoslovenskog ambijenta, živi u šizofrenoj i stalnoj temeperaturi od prevrata I preuzimanja vlasti. Ansambl predstave “Poslednja ljubav Hasana Kaimije” to pokazuje u scenskoj inscenaciji na jedan neobičan način. Zapravo, to je produžetak linije stanja svijesti koje se ne mijenja i koje kontinuirano traje. Koliko kod postigli u životu kao ljekari, pjesnici ili učenjaci, kao što je to slučaj sa Kaimijom, nije moguće očekivati uspon na hijerarhijskoj ljestvici društva ukoliko se nije uz vlast i sa vlašću. Unutrašnji mir koji ima Kaimija ne donosi mu sreću, jer su ljudi oko njega nesretni.
Svi likovi u ovoj predstavi se vrte oko ličnosti Hasana Kaimije i prema njemu se dramaturški razvijaju ostali karakteri koji personifikuju socijalnu i moralnu sferu društva. Taj društveni segment je dugo vremena urušen, jer ne postoji sistem vrijednosti koji baštini vrhovne vrednote stanja i postignuća. Stvoren je prazan prostor u koji ulazi mnoštvo nevrednota. Ili bolje reći sve I svašta. Zbog toga i likovi iz predstave “Poslednja ljubav Hasana Kaimije” postoje u aktuelnom trenutku, jer sve je doživjelo i doživljava “tranziciju”, osim čovjekove svijesti.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković