Okrugli sto o predstavi “Ravna ploča”: Neka nama nas, pa makar nas i nestalo

Čini nam se da je selektor ovogodišnjih 35. Sureta BiH pozorišta/ kazališta u Brčkom prof. Željko Mitrović s pravom odabrao predstavu „Ravna ploča“, Bosanskog narodnog pozorišta, Zenica, da na najljepši, ali i najtopliji način otvori ovogodišnje regionalne Susrete pozorišta/ kazališta u Brčko Distriktu BiH.

Više je razloga za to; tekst se uklapa u ovogodišnji koncept Susreta na temu socijalne nesocijalizacije najvećeg broja ljudi i porodica u našem društvu, koji su nakon rata i poraća zvanog tranzicija, ostali na margini društvenih zbivanja, i to na način da prvo budu zanemareni, pa zatim odbačeni i zaboravljeni i na koncu, prepušteni sami sebi nalikuju bolesnoj biljci koja se suši jer nema za nju više na ovom svijetu zemlje, vode, sunca ni zraka. Da toplina tuge i samoironije bude zaokružena doprinosi činjenica da glavni junaci drame Majka i Sin, nemogu niti sami sebi pomoći da opstanu i prežive u današnjem modernom svijetu gdje je sve interes, novac, moć i kapital, niti dozvoljavaju da im se pomogne. To je posebna vrsta lične i kolektivne autodestrukcije kao neoborivi znak ili putokaz na putu nestanka jednog društva, jednih starih sociodruštvenih vrijednosti koje su jednostavno zbrisane sa lica zemlje pred ofanzivnim naletom globalizacije, tranzicije, tržišta i društva bez emocija.

“To je komad o ženi koja je u pokušaju da potisne vlastite mračne tajne nasilno sagradila jedan sociopatski mikrosvijet u kojemu nema mjesta za druge. Taj autoviktimizirajući okvir  je zapravo izravna referenca na našu postratnu zbilju u kojoj Žrtva u nemogućnosti da dobije emotivnu i pravnu satisfakciju za zlo koje joj se dogodilo inzistira na neprerađenoj traumi i postaje presudan moralni arbitar u društvenim procesima, čijim uslugama vješto manipuliraju domaće političke elite, promovirajući ih u „ključne graditelje  bolje budućnosti”, napisao je Dragan Komadina, autor teksta koji je prve festivalske večeri 35. Susreta BiH pozorišta/ kazališta u brčanskom Domu kulture naišao na topao prijem kod publike i pozorišne kritike.

Nakon igranja predstave pod moderiranjem Dževdeta Tuzlića, urednika kulturnog programa BHT održan je zapažen Okrugli sto u foajeu Doma kulture Brčko.

Lajla Kaičkija, rediteljica predstave “Ravna ploča”:

“Nakon višegodišnje uspješne saradnje sa Draganom Komadinom, ja sam ga pitala da li ima nešto novo ili da napiše novi tekst za našu pozorišnu kuću, on je rekao da ima tekst RAVNA PLOČA, a ja sam insistirala da ništa ne čeka, da odmah pošalje tekst, naravno ukoliko to ima potencijala. Ravna ploča je već bila negdje oko 70 posto ispisana i uz neke moje upute, on je doradio tekst za vrlo kratko vrijeme i mi smo bili oduševljeni njime. Mislim da je zaista danas piscima potrebno da ih se potakne od strane reditelja i rediteljica, da bude jasno i javno iskazan taj stav o podršci pisca. Ja, ustvari, vjerujem da mnogi dramski pisci imaju svoje tekstove u ladicama i da možda iz raznoraznih razloga ne žele još to da podijele sa javnošću jer se boje reakcija. Ja mislim da ih treba poticati jer je to vrlo važno, kako za bosanskohercegovačku dramsku književnost, tako i za festivale …”

Nikola Šimić Tonin, pisac i novinar:

“Dugo nisam slušao predstavu na ikavici i malo je znano da taj dio Hercegvovine ili južni dio BiH, govori ikavicu i veći dio srednje Bosne i prije, pa i danas. Ne vrijede i džaba dođu sve škole, akademije glume, ako se u ulozi glumca ne vidi duša. Večeras je se vidjelo toliko duše u svakoj od uloga da se vidi da je stvarno doživljeno to što se glumi. Tako da nakon ove predstave ostaje jedna i težina. Nisam dugo vremena gledao težu predstavu. I taj humor koji je dolazi, dolazio je s nekim grčem što je još dodavalo posebnost tome i ostaje pamtljivo”.

Boris Marić, pjesnik:

“Mogu reći da je predstava nadmašila moja očekivanja, pogotovo što sam imao neka predznanja o samom tekstu. Počevši od scenografije, preko kostimografije, do samih glumaca i same radnje na način kako se odvijala. Predstava me je podsjetila na događaj iz djetinjstva, iz devedestih godina, kada sam ja još bilo klinac. I mi smo imali u komšiluku jednog fotografa koji je imao hendikep sa donjim ekstremitetima, nogama i bolesnu staru majku.  I kao što je neko maloprije pomenuo, nisu ovakve tragične priče vezane samo za sela i ruralni proctor gdje žive ili izumiru i nestaju ljudi, porodice i cijela manja mjesta, tog danas  imamo i u zgradama i soliterima, dakle gradovima, urbanim sredinama, što je i ovdje slučaj. Mogu iz ličnog iskustva da kažem da predstava prenosi život u pravom smislu te riječi, pogotovu kod nas ovdje na Balkanu, ne samo u Bosni Hercegovini. Sve čestitke!”

Autor: Suvad Alagić

Foto: Dejan Đurković