Vukadinović: Univerzalna priča industrijskih gradova i „Moja fabrika“

Predstava, zapravo projekat zeničkog BNP je primjer kako od nescenskog materijala nože nastati zanimljivi kazališni komad. Na prvo čitanje monografije o Željezari Zenica Selvedina Avdića veoma se brzo zapaža da se ne radi o materijalu koji ima neki pretjerani scenski potencijal. Ali, zahvaljujući rediteljskom postupku Selme Spahić i njenom iskustvu u radu na ovakvim postdramskim formama dobije se cjelovito upakovan korektan kazališni komad.

Za ovakav projekat se mora imati i određena hrabrost i vjerovanje u mlade dramaturge koji se trebaju uključiti u projekat. I to je najvažnije u projektima kao što je „Moja fabrika“. Naravno tako nešto nije mogući uraditi bez glumačke ekipe  koja je u zenički projekat unijela i svoj autorski pečat ne samo u kreiranju uloga, već i u koncipiranju projekta. Jer, uvidjelo se u ovom konkretnom projektu da se nadopunom tekstualnog dijela sa sopstvenim ispovijedima o gradu, o fabrici, o Željezari može napraviti jedna izvrsna scenska priča.

Priča zeničke „Moje fabrike“ je istovremeno i priča i Zenice, i Maribora, i Nikšića, i Smedereva, i Jesenica, i svih onih gradova na južnoslovenskom prostoru koji su prihvatili koncept  ekonomskog razvoja koji je dominirao u istočnoevropskom bloku a koji se zasnivao na razvoju u čijem su fundamentu velike željezare i čeličane. Zapošljavale su one i po nekoliko hiljada radnika.

Nije bilo porodice da nije imala makar po jednog zaposlenog u Zeljezari. Čitav grad je živio za te svoje fabrike, a iste su ulagale značajna stredstva i svoje potencijale u razvoj naselja. Zajedno su rasli i razvijali se i grad i fabrika. Mnogo mlađih generacija čiji su roditelji radili u fabrici su svoju budućnost isključivo vidjeli u Željezari.

Zbog toga tema zeničke „Moje fabrike“ može na prvi pogled da izgleda da je lokalna, vezana za jedan grad i jedno društvo, ali je ona mnogo šira. To je zapravo jedna globalna tema o svim onim gradovima koji su se razvijali u duhu načela jednog sistema i koncepta ubrzane industrijalizacije i urbanizacije. Danas su ti gradovi pusti i ostavljeni sami sebi da iznađu mogućnosti razvoja. Ali, naviknuti na jedan dobar i kvalitetan života koji im je pružala njihova fabrika teško se mogu prilagoditi posttranzicijskim zahtjevima i uslovima u kojima država ne misli i ne brine o svojim uposlenicima.

Univerzalnost i šire poimanje uloge Zeljezare u razvoju jednog grada može se vidjeti i na primjeru razvoja i samog producenta ovog projekta Narodnog, odnosno Bosanskog narodnog pozorišta. Radnici zeničke Željezare su i izgradili zenički teatar. Te dekade u razvoju zeničkog Pozorišta su zaista impozantne. Teatar je u Zenici dobio izvanredne uslove za rad, a svojim produkcijama je plijenio širu pažnju od one lokalne. Kao rijetko koje pozorište u BiH zenički teatar je nekoliko puta i učestvovao na Sterijinom pozorju sa značajnim postignućima. Zato se u predstavi „Moja fabrika“ i pominje  pismo Žan Pol Sartra čiji se komad igrao na repertoaru.

Takođe, pominje se i prisustvo Danila Kiša na premijeri njegove predstave „Grobnica za Borisa Davidoviča“. O tome i govore na scenski način i glumci u predstavi (Miki Trifunov i Predrag Jokanović). Oni mnogo znaju o tom vremenu i predstava je zaintrigirala publiku da počnu razmišljati o takvom razvoju grada kroz teatar i umjetnost. Kvalitet života je sa tim i takvim stanjima puniji, a građani zadovoljniji.

Kroz predstavu „Moja fabrika“ i kroz mnoge likove koji se u njoj susreću neki mladi ljudi i u Zenici i van nje naučiće puno toga što nisu znali o svom gradu. Predstava svojom emocijom dira u srce ne samo gledaoce u Zenici, nego i u drugim gradovima koji su imali sličnu putanju razvoja i koji su danas utonuli u sivilo posttranzicijskih marifetluka.

Dodatnu uvjerljivost ovoj predstavi – projektu daje i činjenica da su glumci rediteljici donosili svoja iskustva sa Željezarom. Čak su i zajedno obilazili napuštene pogone. Zato je viđenje „Moje fabrike“ viđenje čitavog kolektiva, a ne samo pisca ili reditelja. Energija zajedništva i kreativnog napora se osjeća i vidi na sceni jer svi protagonisti predstavu doživljavaju kao svoju. Kao svoje lično sjećanje, a ne samo kao sjećanje jednog autora ili saučesnika u tim zbivanjima.

Predstava je u svom kretivnom zanosu crpila materijale iz određenih publikacija monografskog karaktera ili nekih sjećanja, ali je otišla i korak dalje stvarajući zajedničku intimnu ispovijest kroz priču o identitetu grada i pojedinca.

Piše: Srdjan Vukadinović