Osvrt: Sudbina bh industrije

Posljednja odigrana predstava na ovogodišnjim Susretima je Moja fabrika Bosanskog Narodnog Pozorišta Zenica, nastala po motivima knjige Selvedina Avdića, u režiji Selme Spahić.

Kako je i u naslovu najavljeno, ova predstava se bavi onim što je već više od vijeka faktor koji životno određuje grad i njegove stanovnike, zeničkom željezarom, ali ne samo kao mjestu u kojem se proizvodi željezo, već u sebe uključuje sve njene slojevitosti.

Ovo predstava je i priča o identitetu i njegovim promjenama, o prerastanju jedne kasabe u grad, o žrtvama koje je taj rast zahtijevao i naporima građana i radnika da taj rast omoguće. Ta evolucija je fino prikazana vještom upotrebom onoga što nudi dokumentaristička dramaturgija i kolektivna igra ansambla. Korištenjem historijskih izvora, citata članaka iz novina i časopisa, fotografija, odlomaka iz filma, stvara se dojam dokumentarističke objektivnosti, koji je izbalansiran i zadržan u okvirima dramskog dobrom i ujednačenom kolektivnom igrom glumačkog ansambla. Ta promjena odnosa prema fabrici iz zaobiđi me pa do onog u kojem radnik postaje jedno s fabrikom (epizoda u kojoj radnik postaje penzioner i nastavlja da ide „na posao“ i radi prvu smjenu u podrumu zgrade), promjena iz apsolutnog odbijanja do prihvatanja koje je u rangu s prihvatanjem božanstva, prikazana je uz sve nijanse koje su joj prethodile.

Priča o nastanku i usponu Željezare, o usponu i propadanju zeničke radničke klase, jednom jednostavnom intervencijom postaje univerzalna priča o svim bosanskohercegovačkim industrijskim gradovima, koji su nastajali oko industrijskih postrojenja i koji njihovim gašenjem i sami propadaju. Naslov Moja fabrika direktno je komentarisan u predstavi, u epizodi u kojoj lik, kojeg igra Nusmir Muharemović i koji na fotografijama zeničke željezare ne prepoznaje svoju fabriku („Ljudi, ovo nije moja fabrika! Moja fabrka je Krivaja iz Zavidovića!“), čime se značenje ove predstave proširuje i u sebe uvlači sve njoj slične priče, priče o Zavidovićima, Varešu, Tuzli, Banovićima, Kaknju…

Redateljica je pokazala izuzetno razumijevanje za ritam i tempo predstave. Usporeno igranje glumaca dok igraju epozode iz predindustrijske Zenice, brzo i užurbano u periodima naglog širenja Željezare i grada, ponovno uporavanje na samom kraju, sugeriraju i ritam zeničkog života u pojedinim periodima njenog razvoja kao  grada. Smjene igranja kolektiva i igranja konkretnih historijskih ličnosti su izuzetno ritmične, a taj ritam je u čvrstoj vezi s gradacijom odnosa fabrika-radnik.

Moja fabrika je predstava o sudbinama bosanskohercegovačkih gradova čija je sudbina ujedno i sudbina bosanskohercegovačke industrije, to je zaokružena priča o jednoj čudnoj ljubavi koja započinje otporom, prerasta u odnos majka-dijete, a završava tako što majka-hraniteljica lagano ubija one koje je othranila.

Piše: Elvis Ljajić