Komentar: Zvjezdano nebo i multifunkcionalna dvorana

Završen je natjecateljski dio. Povjerenstvo iskusnih stručnjaka donijelo je odluku o najboljima. I tako još jedna večer na kraju ovogodišnjih Susreta kazališta, opasana asteroidima, zvjezdanim stazama i zvijezdama završava. I „Sve se nekako preživi osim smrti“, misao je koja mi pada na pamet u trenutku privremenog rastanka. Patetika života i misao o smrti nikako ne priliči trenutku u kojem su „Čuvari tvog poštenja“ došli k nama u oazu ljepote, kulture i igre. Naša „Mirna Bosna“ postaje tako „Hipnoza jedne ljubavi“, koja ostaje kao svjetlo na kraju tunela. Igra i pjesma su se vratile na daske koje život znače. Neki kažu da će uskoro, kroz par godina za desetak milijuna maraka u Brčkom biti osnovan „Sabirni centar“. Skup bi to trebao biti od više dvorana za više namjena. Jedna od njih je i kazališna, velika s tisućama mjesta za sve one koji čekaju pred vratima, ne bi li netko odustao i oslobodio jedno od petstotinjak raspoloživih mjesta u sadašnjoj dvorani Doma kulture.

Ove se godine na Susretima izučavao „Ustav Republike Hrvatske“, jer u njemu leže definicije poretka susjeda od preko Save. Sava je rijeka koja spaja i razdvaja. Rijeka koja plavi, ali i daje život. A život je i „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“. Kako bilo da bilo, život ide dalje. Svjetla se pale i gase. Zvijezda danas ima, sutra nema, prekosutra kako nam bude. I opet na početak. Slova na postanku svijeta. Riječi kao odraz našeg uma i rečenice kao rijeka, koja nas spaja i razdvaja. Sve se to uzburkalo u cijelu jednu priču, koja se pravi i ove večeri tu oko nas. „Moja fabrika“, moj je život. Pun radosti, tuge, sjete i bijesa. I opet stajemo na noge, stupamo horizontom našeg htjenja. I čekamo neki novi iskorak prema suncu, svjetlu našeg opstanka.

Narodno, pa Gradsko pozorište, iz Sarajeva i Podgorice upalili su lampice ushićenja, kako oni tamo prenose naše misli, koje su skrivene u potrazi novog jutra. Očvrsnuli smo vremenom u uzburkanom svjetlu riječi, pokreta i igre. I postali smo Kamerni teatar 55, otisnuvši se do Sarajeva. Iznad kamena sija zvjezdano nebo i „Zvezdara teatar“, ali pejzaž nije isti. Sad smo već u našim kretanjima u Beogradu, pa se opet vraćamo nazad kroz trnovit put naših želja i htjenja. Narodno pozorište RS iz Banjaluke i jednostavno „Pozorište“ iz Prijedora vraćaju nas korijenima našeg postanka.

Smijemo se sutrašnjem danu, jer pjesma i riječi dolaze i prolaze. Bili smo u Zagrebu, Satirično kazalište Kerempuh nam je udahnulo novi vjetar u leđa i plovili smo, plovili i plovimo … Sve do Mostara i opet, tko koji puta vraćamo se početku našeg puta. Bili smo u Mostaru. Tamo smo opet u gomili svijeta. „Hrvatsko narodno kazalište nam dade novi smjer puta i vraća nas do Zenice u Bosansko narodno pozorište. I onda pjesma. I onda igra. I onda ples. I čekanje na novi broj, 35. O njemu drugi puta.

Piše: Tihomir Bijelić