Osvrt: Grad na željezni pogon

Posljednje noći takmičarskog dijela ovogodišnjih Susreta u Brčkom, pogledali smo predstavu Bosanskog Narodnog Pozorišta iz Zenice „Moja fabrika“, u režiji Selme Spahić, nastala je po istoimenoj knjizi Selvedina Avdića. Ova knjiga jeste korištena  kao tekstualni predložak predstave, ali je veliki dio posla vezanog za skupljanje materijala obavljen u dokumentarističkom maniru kada se istraživalo iskustvo stvarnih ljudi, građana Zenice, čiji su životi na ovaj ili onaj način vezani za fabriku, odnosno zeničku željezaru.

Ova pozorišna priča o mjestu na kojem su ljudi oduvijek živjeli, ali na kojem se grad u savremenom smislu riječi,  počinje stvarati nakon što je osnovana Željezara govori teatarskim sredstvima o odnosu fabrike i grada, te mjestu čovjeka, individue kojom se taj odnos posreduje i koja život organizira kroz taj odnos.

Industrijalizacija dovodi do naglog razvoja grada, a grad podrazumijeva uspostavljanje različitih djelatnosti na jednom mjestu, što već u sebi nosi mogućnost susreta različitih ljudi koji se okupljaju oko jednog centra. Predstava pokazuje kako je fabrika, odnosno zenička željezara, bila pogon koji je pokretao život.

S obzirom na to da se predstava bazira na dokumentarizmu, ne čudi njena izrazita narativnost, jako puno scena u kojima se doslovno ispričaju informacije koje se mogu smatrati historijskim faktima, a koje sobom impliciraju određene društvene tendencije ili promjene unutar života grada, odnosno društva. Ovakav materijal, zahvaljujući dobrim rediteljskim rješenjima, odnosno upotrebi raznovrsnih teatarskih sredstava i njihovom usklađivanju, ipak u svojoj scenskoj realizaciji uspijeva izbjeći opasnosti koje on po svojoj prirodi nosi kao mogućnost. A radi se o tome da izrazita narativnost i doslovno kazivanje, bez obzira na to o kojem se tipu teatra radi, prijete da pozorišnu scenu opterete jednoličnošću i nedostatkom dinamike što  često dovede do eksplozije dosade, što je neminovnost ako se gledatelja optereti samo suhim informacijama, koje se onda redaju jedna iza druge. One ne mogu proizvesti nikakvo značenje,  ukoliko se ne stave u neki odnos, suprotstave jedna drugoj čime se otvara mogućnost da prevaziđu svoju suhu objektivnost, koja isključuje mogućnost emotivnog uključivanja gledatelja u priču.

To je u predstavi „Moja fabrika“ uspješno izbjegnuto između ostalog i insistiranjem na pričama pojedinaca, živih ljudi, čije priče o fabrici, o nečemu neživom oko čega se stvarao život, nužno uključuju ljudsku perspektivu i emociju, te se tako posredstvom te emocije i samoj fabrici upisuju osobine koje nadaleko prevazilaze ono što mogu biti osobine jednog običnog objekta od cigle, ograđenog žicom sa uzdignutim dimnjacima i upaljenim pećima.  Ljudske priče su razumljive svuda, pa se mora pohvaliti činjenica da se priča o zeničkoj fabrici uspjela pretvoriti u ljudsku priču, vrlo razumljivu i jasnu vjerujem i puno dalje od konkretnog grada o kojem se govori.

Piše: Kemal Bašić