OSIM O ZENICI GOVORIMO O AKTUELNIM PROBLEMIMA BH DRUŠTVA – Intervju sa Hazimom Begagićem, direktorom BNP Zenica

Iako smo navikli da predstave Bosanskog narodnog pozorišta kontinuirano učestvuju na Susretima pozorišta BiH ovdje u Brčkom, čini mi se da ove godine Vaša predstava „Moja fabrika“ na pravi način i oslikava moto festivala „ Grad u teatru, teatar u gradu“?

Nama je prvo drago da je to moto festivala i ova predstava je zaista prevashodno i nastala, i ideja o njenoj realizaciji, je upravo iz tih poriva, dakle, da teatar više bude dio svoje zajednice, da osluškuje probleme svoje zajednice i da ih onda nekako pretočeno u umjetnički jezik, da te probleme saopštava i govori sa scene. Mi se svih ovih proteklih godina trudimo razvijati apsolutno programsku autonomiju gdje zaista beskompromisno nastupamo prema našem osnivaču i prema svim onima od kojih na neki način i finansijski ovisimo, a to su Zeničko-dobojski kanton i Grad Zenica. Tako je i s ovom predstavom. Ona prvenstveno govori o nastanku Zenice, o njenom razvoju i specifičnoj konekciji s velikom fabrikom, to je Željezara Zenica, bez čijeg postojanja vjerovatno ne bi ni bilo Zenice u ovom današnjem obliku. 1945. Zenica je imala 12 hiljada stanovnika, a 1953, kada je već, dakle, bila objavljena odluka tadašnjih socijalističkih vlasti da se razvija Željezara kao industrijski gigant crne metalurgije u bivšoj Jugoslaviji, taj broj je utrostručen, da bi osamdesetih godina prošlog vijeka došao do svog istorijskog maksimuma od 120 hiljada stanovnika. S brojem stanovnika rasla je Zenica, i u urbanom smislu podizala se kompletna infrastruktura. Međutim, ovo nije predstava koja govori samo o Željezari, i odnosu Željezare i Zenice. Ona govori i o fašističkoj istoriji Zenice u Drugom svjetskom ratu i o antifašističkoj istoriji Zenice. Ona govori i o zagađenju u ovom gradu, dakle, o pojavi s kojom Zeničani muku muče više od 60 godina, a prećutno na nju pristaju radi svoje hraniteljice. Ona govori i o svim aktuelnim problemima bh društva, kao što je partiokratija, nepotizam. Kao što je jedna apsolutna prisutnost nepoštivanja struke i sposobnosti. Ova predstava govori i o nizu drugih problema i o svemu tome mi vrlo hrabro progovaramo sa scene imenujući pravim imenom i prezimenom čak i neke osobe, kao i neke partije. I to je nešto na čemu mi insistiramo programsko-repertoarski već godinama.

Pomenuli ste ta direktna „prozivanja“ sa scene. Kakve su reakcije?

Nikada nismo imali neke značajnije programske pritiske. Čak niti kadrovske pritiske, ali mislim da ta atmosfera koja vlada unutar ansambla, unutar kolektiva, to neko zajedništvo i taj neki minimum koncenzusa o tome u kojem pravcu se trebamo, želimo i hoćemo razvijati doprinijela je tome da smo se mi uspjeli izboriti za relativnu autonomiju. Ona je zaista u bh okolnostima, čini mi se,  kada govorimo o javnim ustanovama, uvijek relativna, i može se vrlo lako i promijeniti, ali za sada ne možemo govoriti o tome da smo bili predmetom bilo kojeg političkog pritiska.

Polazište za ovu predstavu bila je istoimena knjiga Selvedina Avdića, ali priča je zasnovana i na intimnim ispovijestima bivših radnika, ali i glumaca. Naime, svako od glumaca je utkao i dio sebe, dio svoje lične priče u ovaj komad?

Tako je. Istoimena knjiga Selvedina Avdića je zaista bila samo polazište. Kolegica Selma Spahić, koja je i vrlo etična pozorišna autorica, je insistirala da se Selvedin potpiše kao isključivi autor predstave. Međutim, i Selvedin je svjestan da je „intimna monografija“, kako ju je on nazvao, bila polazna osnova koja čini jedan značajan dio građe na osnovu koje je napravljena ova predstava. Ali intervjui koji su obavljeni s radnicima, dokumenti do kojih su došli dramaturzi u istraživačkom postupku, intimne ispovijesti glumica i glumaca koji su, takođe, svojim porodičnim istorijama vezani za fabriku i za razvoj grada – sve su to materijali na temelju kojih je u nekakvom modernom postupku došlo do zatvaranja te strukturne osnove predstave.

Predstava je multimedijalna s obzirom na te filmske kadrove i isječke, ali i dokumentarna u isto vrijeme.

Jeste. To je već, čini mi se, prilično prepoznatljiv rediteljski, a ujedno i dramaturško-rediteljski koncept i rukopis Selme Spahić, autorice s kojom smo mi već sarađivali. Ovo je druga predstava koju ona radi kod nas. I mislim da njena poetika naprosto jeste vrijedna pažnje i ja bih volio da je malo prisutnija u bh teatru s obzirom da vidim koliko je cijenjena u regionalnom, pa čak i u evropskom kontekstu. Također, ono što je bitno da mi sa ovom predstavom, s obzirom da ona nije davno imala svoju premijeru, dosta putujemo. Već smo bili na nekim međunarodnim festivalima poput festivala u Užicu. To je Jugoslovenski pozorišni festival „Bez prevoda“, čuvenom Mot-u u Skoplju, pripremamo se „Desire central station“ u Subotici…

Iz Užica ste došli i s nagradom?

Jeste, to je specijalna nagrada žirija „Ardalion“ koja nam je dodijeljena za aktivno propitivanje problema vlastite zajednice. Ta predstava jeste duboko uronjena u lokalni kontekst. Naša namjera je bila da se zapravo žitelji svih ovih postindustrijskih gradova koji su bili vezani za neke velike industrijske gigante, koji su opet čudnim procesima privatizacije, modernizacijom tehnologije, propali i samim tim su direktno uticali na razvoj tih gradova. Naša ideja je, dakle, bila da se svi oni prepoznaju u ovoj predstavi i svakako da afirmišemo ono na šta sve više, nažalost, u tom nekom konceptu neoliberalnog kapitalizma zaboravljamo, a to je afirmacija radništva, prava radnika koja su, čini mi se, zaista više nego ugrožena danas u Bosni i Hercegovini.

Je li Zenica jedinstvena po tome što je dobila priču ne samo o gradu, nego i o Željezari, nastanku grada, otvaranju krčmi i javnih kuća, okupaciji i smjeni ideoloških sistema, pokušaju rušenja i razvoja fabrike? Tu su knjige, filmovi, razne monografije, ali za sličnu predstavu ja nisam čula?

Stvarno ne znam da je bilo slučajeva da ovako sveobuhvatnu istoriju jednog grada obuhvati jedna pozorišna predstava. Bude knjiga, kako ste rekli, nekih fragmenata koji se odnose na pojedine istorijske epohe ili ličnosti iz nekog grada. Ali mi smo napravili predstavu. Igrom slučaja zaista. Prvo zahvaljujući toj knjizi, koja je imala relativno značajan i veliki uspjeh, onda naprosto i Selminom prepoznavanju te građe i više nego motiviranom ansamblu. Ono gdje ova predstava ima izuzetnu vrijednost to je da u našem pozorišnom ansamblu, koji je relativno veliki umjetnički ansambl, s dvadesetak glumica i glumaca, da smo mi postigli istinski zajedničku energiju koja vlada među kolegicama i kolegama.

Osim ove predstave „Ko smo mi“ na Dječijoj sceni koju radite u saradnji sa Crvenim krstom, šta je još aktuelno u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica?

Tako je, radimo predstavu u saradnji sa Crvenim krstom. Riječ je o jednom edukativnom projektu koji radimo sa ciljem i željom da upoznamo osobito djecu i mlade o istoriji te organizacije, o svim elementima njenog djelovanja. I uopšte da u širem kontekstu progovaramo o potrebi za humanitarnim djelovanjem i za empatijom, za solidarnošću. Druga predstava koju radimo je jednog dosta zanimljivog regionalnog reditelja, to je Zlatko Paković, koji nam režira predstavu „Boj te se Allaha – Smisao života i smrti Ćamila Sijarića“. Predstava koja na jedan vrlo provokativan i zanimljiv način aktualizira ukupno umjetničko književno stvaralaštvo Ćamila Sijarića, autora koji je prijeklom iz Sandžaka, ali koji je značajan dio svog života i rada proveo u Bosni i Hercegovini i Paković se, zajedno sa glumcima iz Beograda, Novog Pazara i Zenice, uhvatio u koštac sa svom tom brojnom građom, ne samo iz književnog opusa Ćamila Sijarića, već iz njegovog ukupnog društvenog angažmana i napravio predstavu koja će 29. novembra imati premijeru u Zenici. S obzirom da to radimo u koprodukciji s Kulturnim centrom iz Novog Pazara krajem decembra će biti premijera tamo, a onda ćemo u januaru ćemo imati sarajevsku i beogradsku premijeru.

Razgovaramo ovdje, u Brčkom, na Susretima pozorišta BiH, gdje vi tradicionalno učestvujete. U čemu se ogleda najveći značaj ovog festivala?

Mi smo ovdje kao domaći. I meni je drago da svake godine uspijevamo proći sve strožije umjetničke selekcije jer biti dio glavnog programa Susreta pozorišta u Brčkom, s obzirom na značaj ovog festivala i sve nevjerovatne pomake koje je ovaj festival napravio od perioda svoje obnove, u svakom smislu, i u umjetničko-estetskom, programskom, repertoarskom. Zapravo je među bh teatrima zaista postala stvar prestiža proći te selekcije i biti dio ovog festivala. Mi to uspijevamo. Prošle godine smo bili sa rekordne tri predstave, koje smo radili i u koprodukcijama, i s predstavom „Prodor na Zapad“ praktično osvojili sve značajnije festivalske nagrade. No, neovisno o nagradama i o tom kompeticijskom segmentu nama je uvijek jako drago doći ovdje. Ovo je festival koji ima svoju publiku, koji ima ozbiljnu infrastrukturu, koja prati ovaj festival i zaista je velika stvar što smo redovno, iz godine u godinu, dio ovog festivala.

Razgovarala: Danijela Regoje