Posljednja predstava u takmičarskom dijelu regionalnog XXXIV Festivala pozorišta/ kazališta u Brčkom „Moja fabrika“ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, na najbolji mogući način zaokružila je sjajnu nisku od osam izvedenih predstava brčanskog Festivala koje nikoga nisu ostavili ravnodušnim.
Po tekstu autora Selvedina Avdića, nesvakidašnju režiju, gdje su glumci dali maksimum, sa briljantnom scenografijom koja je pozorišna priča sama za sebe, za naše prilike uradila je Selma Spahić. Ova teatarska fikcija nastala na osnovu dokumenta monografija Zenice, može se promatrati kroz mali milion prizmi, a da opet ostane još, da ostanemo nedorečeni.
Disprezirana priča kroz dramski i hronološki vremeplov o zeničkoj željezari koje više nema, priča toplu, emotivnu, iskrenu i neodoljivu priču sa bezbroj detalja, aluzija, inserata, artefakata, metafora i slatke fantazije koja ostaje kad izgubimo ono što smo najviše voljeli, ono čega više nema. Kao kad izgubimo sami sebe.
Drama je to o nama, drama o nestanku grada, a samim tim i civilizacije i života sa ovih naših ex- Jugoslovenskih prostora. Opominjuća univerzalna metafora je Zenica koja je u svom zenitu imala 22.000 radnika- malo manje nego stanovnika, poruka je to o zemlji koje više nema, Jugoslaviji koja je jedne godine sa Zenicom bila najveći proizvođač čelika u Evropi. Još šire i otvorenije gledano, metafora je to o nestanku planete Zemlje na kojoj kao da ne živimo, a koju smo toliko otrovali, zapustili, obesmislili, unakazili i samouništili, da su male šanse da više opet živimo u susjedstvu normalnosti, a kamoli da budemo normalni. Da budemo ljudi sa budućnošću. I metaforički i sociološki, mi smo taoci i zaljubljenici naših mitomanskih prošlosti i za nas je budućnost i razmišljanje o njoj, sipanje soli na ranu zabluda, a to boli. Bolje je ovako. Živjeti i umrijeti u našem vječnom žviotu u prošlosti, besmislu, ništavilu i praznini. To je naša mjera. I sve drugo za nas bila bila nezaslužena nagrada, ali i kazna, jer mi drugačije ne znamo, ne umijemo i nećemo. To što smo neobjašnjivi i sebi i drugima, nije opravdanje.
Nakon predstave „Moja fabrika“ održan je Okrugli stol koje moderira Dževdet Tuzlić.
Dr. Almir Bašović, selektor: „Pa eto, namjestilo se da su prva i zadnja predstava, direktno, najdirektnije tematizirale grad. Prva predstava se bavila Sarajevom, a ova Zenicom i mislim da bi bilo dobro da većina naših gradova ima sličnu predstavu s obzirom na to da su nam fabrike jednako „uspješno“ privatizirane i da su jednako otišle u neku prošlost. Ovo je predstava, dakle, koja radi ono što je pozorište radilo i prije par hiljada godina. Građani jednog grada su za svoje sugrađane radili predstavu, bavili se sadašnjošću, budućnošću i prošlošću, tako d aje, valjda, jasno otkud u ovom okviru, pod ovim motom, i večerašnja predstava. Hvala i čestitam ansamblu!“
Selma Spahić, režija :“ Ja sam krenula od želje da napravim predstavu o radnicima i radnicama tog grada. I zato što sam tamo odrastala imala sam potrebu da se na neki način zabilježe priče, neka vrsta individualne istorije koja polako odlazi u zaborav, jer je, mislim, moja generacija rekla bih, zadnja generacija koja ima porodične veze sa tom generacijom koja je svoj radni vijek ostavila u toj željezari. I to je bio moj prvi impuls, a onda mi je zapravo, Hazim (Begagić) rekao za Selvedinovu (Avdić) knjigu. Ja je nisam ranije čitala i zapravo se to divno poklopilo da je zapravo napisana ta monografija koja ima dovoljno lični pečat, dovoljno ličnih pečata i naratora sa vrlo jasnim stavom koji je onda nekako imanentan pozorištu bio. Onda smo mi pridodali neku tu polifoniju da bismo dobili sve te ispovijesti kojima smo zaokružili to i dobili tu ličnu perspektivu, pojedinačnu ljudi koji su radili u željezari.“
Ratko Orozović, reditelj, publicista:„Ja ne znam koliko ste vi svjesni šta ste uopšte uradili. Ova predstava ima jednu sjajnu energiju, jednu mladalačku energiju. Nekad je bio fizički teatar, a vi ste nadmašili taj fizički teatar, jer koreografija „Moje željezare“ ima neku simboliku te radničke klase koja je trčala u željezaru i žalila da izađe iz željezare. Ja sam upoznao jedan grad koji takođe odumire. Vareš. Taj grad je imao 4.000 radnika i dolazilo se sa strane da se radi, bilo je nešto tada. I zato me raduje što ste napravili jednu predstavu ovakvu. Može sad neko reći- je li dramska, koliko je dokumentarna, ovakvaili onakva…ali se razlikuje po dobrom od svih ovih sedam predatava na festivalu i zato- naprijed!“
Mladen Bićanić, novinar i kazališni kritičar:„ Kako zapravo čovjek doživljava svijet oko sebe, gdje je on u tom svijetu i zapravo- gdje se on nalazi!? Što je to što ga nosi, što je to što ga koči i koje su to čežnje, patnje koje ima, i to jako dobro funkcionira u ovoj predstavi „Moja željezara“. Još jedna od razina percipiranja predstave je kakve smo imali još dvije –tri pogledati ovdje, je ta razina političkog teatra. To je izuzetno dobro, izuzetno je dobro zato što taj politički teatar nikada nije pamflet, nikada nije plakat, nikada nije nesuvislo bavljenje nečim što je iza nas ili što smatramo da je manje vrijedno, nego je to jedan vrlo suvislo izgrađen sustav koji govori o tome da mi, na žalost, u toj politici živimo i bez nje ne ide. To je bilo izuzetno prisutno u predstavi „Sabirni centar“, to je bilo izuzetno prisutno u „Ustavu Republike Hrvatske“, to je izuzetno bilo prisutno u kultnom Brešanovom tekstu „Hamleta u selu Mrduša Donja. A to je ovdje vrlo skriveno, vrlo na neki način pomaknuto od osnovnog težišta i fokusa, ali je vrlo primjetno.“
Piše: Suvad Alagić