”Ustav Republike Hrvatske” prati sudbine junaka koji žive u istoj zgradi u centru Zagreba. Profesor Vjeko je neoustaša, sin nekadašnjeg ustaškog časnika i transvestit. Upravo će on svom komšiji policajcu, Srbinu Anti, nekada Vasiliju, pomoći da pripremi ispit iz hrvatskog Ustava. Koliko vam je izazovno bilo igrati Vjeku Kralja – izrazito slojevitu ličnost?
Pa što se tiče same uloge bilo je izrazito ugodno i lijepo raditi, a sama priprema je bila kao i za svaki drugi lik. Ono što je meni tu bilo posebno zanimljivo je taj emotivni život tog čovjeka. Čak više mi je to bilo zanimljivo nego taj njegov politički identitet. Znači, taj njegov emotivni svijet, njegova nekakva borba sa svojim demonima, to mi je bilo zaista više intrigantnije za odigrati njega u nekakvoj diskrepanciji s tim svojim svjetonazorima. To mi je zaista bilo mnogo intrigantno i zanimljivo igrati.
Ovaj komad tretira bolnu temu hrvatsko-srpskih odnosa u današnjem Zagrebu, ali i odnosa prema pripadnicima LGBT populacije. Jednostavno rečeno govori o našem odnosu prema drugima i drugačijima … Kakvi smo to mi ljudi?
Mi kao ljudi smo… pa ne znam kakvi smo svi. Ja mogu govoriti u svoje ime i ono što vidim, a to je da ja osobno prihvaćam čovjeka takvog kakav je i volio bih da tako i mene neko tako prihvaća bez obzira na neke moje nedostatke. Uvijek se društvo bojalo drugačijega i to je činjenica koja se uvijek kroz društvo kao takvo provlači. Mislim da je važno govoriti i razgovarati i da je jednostavno važno ne bojati se drugačijeg.
Kao umjetnik, kako gledate na samu priču ovog komada, na to da je u Hrvatskoj još uvijek problem biti Srbin ili transrodna ličnost?
Naravno da je to žalosno i tužno. Ja smatram i vjerujem u to da je to samo jedna glasna manjina koja tako misli kod nas, ali je žalosno da i tako misle. Ono što je važno i što i kroz ovu predstavu govorimo je da smo svi ljudi, da su svi ljudi jednaki i da predrasude i drugačiji pogledi, drugačije emocije, drugačiji osjećaji su ljudski i da nema razlike u tome. Čovjek je čovjek, bio on Srbin, Hrvat, Slovenac ili pripadnik bilo kojeg naroda. Mislim da je to važno i da se tu prepoznaju dvije razičite ličnosti. Jedan sa svojim predrasudama, drugi sa svojim predrasudama shvate zapravo negdje na kraju, da se povežu kao ljudi. Iako oni protiv svoje volje postaju prisni, dakle, bez svoje volje, namjere, želje, dapače, s velikim ogradama, ali, ipak, se desi nešto u čovjeku. Neka kemija, neke moći prorade i oni to shvate. I dobro je kada čovjek to prihvati, kada ide tim putem, a ne kada to ruši. Mislim da je to važno.
Vratimo se predstavi … Riječ je o komadu koji se bavi ljubavlju i mržnjom, hrabrošću i kukavičlukom, erotikom i netrpeljivošću … no, i uprkos tome i tim rekla bih mračnim temama ova predstava je i jako duhovita … Humor je njen važan segment. Humor kao suprotnost tim nesretnim ljudima i njihovim sudbinama?
Da, tako je. Ja mislim da je humor kao takav jedan od najvažnijih sastojaka za razbijanje bilo kakvih tabua ili nekakvih društvenih normi koje su možda krivo srasle ili nisu srasle ili se stvaraju nažao nekoga. Zaista smatram da je tu humor izrazito važan, jer mi kroz humor možemo najozbiljnije stvari reći tako da ih druga osoba prihvati. Kada bi sve ozbiljne stvari govorili samo ozbiljno to bi puno više ljudi odbijalo čuti, jer je samo po sebi teška tema, teško govoriš, a onda je to samo po sebi teško i prihvatiti. Kada se vidi da to nije tako strašno, kada se kroz humor to može verbalizirati i pokazati mislim da onda to ljudi puno lakše i prihvaćaju. Puno pitkije, da tako kažem.
Rekla bih da je ovo prilično hrabra predstava jer otvara mnoga pitanja, mnoge tabue. Kako ljudi reaguju na nju u Hrvatskoj?
Hvala Vam. Ja mogu govoriti iz mog iskustva sa scene i te komunikacije s publikom. Stvarno publika odlično reagira, svaki put na svoj način, u principu su uvijek reakcije divne i publici se sviđa i gledaju i uživaju u tome. Čak i ovi koji imaju predrasude i misle da je to sada nešto protiv Hrvatske, zapravo kada dođu, pogledaju predstavu oni uživaju u njoj. Kažu super je, odlično je to, mada ima onih koji se pitaju zašto je baš Hrvat morao biti homoseksualac i tako, ali su i pored toga uživali.
Jedan od vodećih hrvatskih dramatičara Mate Matišić je radio muziku koja je posebno obilježje predstave … Koliko je ona „igrala“ za glumce?
Meni je jako važna muzika u ovom komadu. I Mate je stvarno napravio predivnu glazbu. To je kompletno njegova, autorska, glazba. Čak i ove nekakve Bahove asocijacije su zapravo obrađene tako da nije to čisti Bah nego je Mate Matišić. On to, naprosto, kao vrstan i svestran umjetnik radi fantastično, a glazba je uvijek inspiracija, uvijek je važna. Ona najdublje ulazi u svijest gledalaca, dublje nego riječ.
Istoimeni film, koji je režirao Rajko Grlić, postigao je ogroman uspjeh. Jeste li se bojali upoređivanja?
Meni to nije bio teret. Kada su dobri dramski tekstovi u pitanju, dobri scenariji, jednostavno, kada je dobra priča ona daje toliko mogućnosti koje ti sam ne možeš sve sažeti i napraviti u toj predstavi. Ovdje ima sadržaja za još pedeset raznih inscenacija s ovakvim ili drugačijim likovima. Zato što su ta lica bogata, iskrena, otvorena, tako da uvijek ostane još za istražiti, još neki put kojim se može krenuti tako da nisam osjećao dodatni teret. Odličan je film, uživao sam gledajući ga. Pogledao sam ga nekoliko mjeseci prije nego smo počeli raditi ovu predstavu i dok još nisam ni znao da će se raditi predstava, niti da ću igrati u njoj. Išao sam nekim svojim putem, onako kako ja to doživljavam i kako ja to vidim.
Razgovarala: Danijela Regoje