Festivalska publika na XXXIV Susretima pozorišta / kazališta je imala priliku da drugi put, u dvije noći zaredom, odgleda kazališnu predstavu čija je tekstualna potka ekranizovana. Film „Ustav Republike Hrvatske“, za koji su scenario napisali Ante Tomić i Rajko Grlić, koji je i režirao pomenuto filmsko ostvarenje, je tokom sedamnaeste godine trećeg milernijuma pobrao lovorike na brojnim filmskim festivalima. Budući da je ovaj tekst i njegova struktura dominantno rukopis Ante Tomića, kome Rajko Grlić kao reditelj i čovjek od filma pridodaje značajnu kreativnu auru, može se reći da je isti više kazališni, nego filmski. Ali, opasnost o tome da li je filmsko ostvarenje svojom kreativnom notom nadvisilo kazališnu predstavu postoji i u ovom konkretnom slučaju „Kerempuhovog“ komada. Tim prije ako su filmska sjećanja svježa, a jesu, budući da je film realizovan neposredno prije zagrebačke predstave.
Društvenoj patologiji u južnoslovenskom arealu poslije traumatičnih dekonstruktivnih dešavanja nema kraja. Iz svakog patološkog poriva za koji se trenutno misli da je pobijeđen i da se neće ponoviti rađa se novi. Još bolniji i teže prevladiv. Ako je rezultat dekonstruktivnih dešavanja trebao da bude i bio je jednim značajnim dijelom jasno isticanje razlika onog nacionalnog ili vjerskog karaktera kao opredjeljujućih za novonastalu situaciju, to je postdekonstruktivni period još više multiplikovao te različitosti.
I Ante Tomić kao autor koji kroz fikciju svojih tekstova nastoji uvijek zabiti bodlju u bolesne mentalitetske odlike društva prvu dekonstruktivnu povredu različitosti provlačli kao lajtmotiv kroz čitavu predstavu. Kroz lik starog i nepokretnog ustaše Hrvoja Kralja (Damir Poljičak), koji je najviše prisutan na sceni, manifestuje se jedna od različitosti iz čije osnove proizilazi i mržnja i otvorena netrpeljivost prema drugim različitostima, u slučaju kazališnog komada one drugačije seksualne orijentacije. Može se zapaziti da se ta netrpeljivost još surovije izražava u posttranzicijskom periodu od one prema drugačijoj nacionalnoj ili religijskoj pripadnosti, a koja je bila instalirana izvana, od međunarodne zajednice, ma šta to značlilo, kao suštini razdora i sukoba na južnoslovenskom prostoru.
Da bi se tako nešto jasno pokazalo na sceni reditelj mora biti odlučan i hrabar u nakani da na površinu društvenih zbivanja iznijansira scenskim sredstvima patologiju koja prijeti da potre sve moguće različitosti. Jer, u vizuri ostrašćenih i mentalitetski izvitoperenih struktura svijesti sve što je različito i drugačije neprirodno je i stvara probleme. I upravo reditelj predstave „Ustav Republike Hrvatske“, Vinko Brešan, je hrabro i pragmatično zagrebao po onome što je različitost, a što patologija društva u takvim slučajevima. Jer, u takvim situacijama predrasude su nešto sa čime se odmah u početku treba suočiti. I reditelj zagrebačke predstave kroz intimizaciju likova Vjekoslava Kralja (Borko Perić) i Ante Samardžića (Nikša Butijer) uz posredovanje Maje Samardžić (Ana Maras) pokušava da miri ispoljene i uočene suprotstavljenosti između različitosti (nacionalna i ideološka naspram seksualne). Ponekad se u određenim dijalozima između protagonista namjerno pretjeruje, u tomićevskom stilu, da bi se spuštanjem loptice o intenzitetu neslaganja razobličila predradsuda o onome drugome i drugačijem.
I sam završetak predstave, gdje je mrtvi Hrvoje Kralj odjeven u ustašku uniformu i prikazan sasvim, ne robuje naglašavanju ili ukidanju različitosti po komandi i na ivici oštrice noža. Drugim riječima u komadu se pokazuje da se može tokom čitavog života ostati u nepromijenjenoj ideološkoj matrici različitosti, ali da to nije razlog da se prekine svaka komunikacija o prevazilaženju momenata netrpeljivosti koji u tom smislu tvore neprobojnu patologiju društva.
Nedvojbena scenska hrabrost i odlučost u razobličavanju društvene patologije, a povodom tretmana svega što je drugo i drugačije je iskazana kroz direktan udar na predrasude kao najopasnije zablude društva. Bez ikakvog okolišanja o suštini problema Vinko Brešan ogoljuje tu zabludu do kraja. Iako je ona crna i teška Brešan je pakuje u duhovotost i humor koji ide do satire, sa čime miri duhovote i mračne tonove na isti onaj način kako ti čini sa nepomirljivim suprostavljenim različitostima.
Piše: Srdjan Vukadinović