U predstavi “Sabirni centar”glumite najživahniji lik? Kako biste ga opisali?
To je prelijep glumački zadatak, kada dobijete da radite nešto u dijalektu. U ovom slučaju to je Kruševac. Reditelj se odlučio, bez obzira što je lokalizovao banjalučki, da ostavi nekoga iz Srbije, jer mi smo povezani sa Srbijom, pa smo htjeli taj odnos da ostavimo u predstavi. I onda kada dobijete dijalekat i tako plavu haljinu, samo treba da se opustite i da igrate. Tako da mi je ova uloga baš draga i shvatila sam šta Marko Misirača hoće, i šta je njena funkcija.
Ansambal u predstavi je brojan.
Jeste, ima nas trinaestak na sceni. Komad je veliki. To je opšte poznato djelo Dušana Kovačevića i za naše Narodno pozorište dobar repertoarski potez jer dovodi publiku u pozorište. Ljudi na osnovu naslova i filma dolaze i onda se prijatno iznenade jer smo napravili jednu vrstu adaptacije.
Osim glume, mogli smo čuti i kako glumci pjevaju.
Pošto je to sve lokalizovano, okolina Banje Luke, Kozara je tu negdje kao planina, partizanski kraj, ostavili smo melodiju Kozaračkog kola koje je sinonim borbe protiv nepravde.
Da li Vam je koristio istoimeni film kod postavljanja predstave?
Taj film smo svi gledali kako u djetinjstvu, tako i poslije, ali se nismo referisali na njega zato što je tekst Dušana Kovačevića zaista dovoljna podloga da mi dalje razmaštamo svoje uloge. Predstava je dosta drugačija od filma što, u principu, nama i odgovara.
Brčanskoj publici Slađana Zrnić nije nepoznata. Često ste u Brčkom na Susretima. Kako Vam je večeras bilo na našoj sceni?
Odlično mi je bilo. Uvijek mi je drago što na našim predstavama bude publike, uvijek je predstava posjećena. Uvijek se lijepo i domaće osjećamo. Hvala vama što organizujete Festival, što se on i dalje održava jer znam da je veoma teška situacija. Od srca vam čestitam!
Predstava je rađena u koprodukciji sa Pozorištem Prijedor. Kakva je bila saradnja sa njihovim glumcima?
Prijedor je od Banja Luke udaljen sat vremena tako da ta saradnja izgleda prirodna, da se uvežemo i da se Prijedor otvori prema drugima u Bosni i Hercegovini, prema Regionu. Željeli smo, jednostavno, da nekako pomognemo Prijedoru. Saradnja je bila zaista odlična. Tu su dva glumca, Siniša Vučićević i Dean Batoz koji su odlično parirali glumcima. To jeste koprodukcija ali mi smo predstavu doživjeli kao domaću.
Da li na neki način dijelite svoje uloge,odnosno volite više neke tekstove od drugih. Volite li više da glumite u predstavama koje se tiču današnjeg života, porodice, ili više volite drugačije uloge, komediju?
Najsrećnija sam kad radim. Nekako sve ono što sam prije maštala da igram, to nisam dobila. Onda sam prestala da maštam i shvatila sam da uloge treba da pronađu mene. Tako se i dešava. Hvala bogu igram stvarno dosta. Igram i veće i manje uloge, i zanimljive i nezanimljive uloge, ali u svakoj nađem nešto što me se tiče. Svaku predstavu koju radimo ona se referiše na danas, to je aktuelno pitanje i danas. „Sabirni centar“ je uvijek aktuelan.
Ima li neka ulogu koju želite da igrate?
Ne smijem da kažem, možda je onda neću nikada igrati (smijeh).
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović