“Ne može beg begom u svom selu biti. Ne može i nikad neće” – čitam ovu pametnu, ali smisao tek kasnije, kad postadoh dovoljno zrela da mogu druge posavjetovati, shvatih, pojmih, percipirah. I sinoć, dok sam gledala i slušala ovu divnu ženu, upravo mi je ova misao obgrlila razum i upravila moje misli k peru da zaškripi i o ovoj velikoj, ali nažalost, u mnogim segmentima, zaboravljenoj ženi i umjetnici.
Lijepa, pametna, šarmantna, uspješna, popularna, nadarena. Nagrađivana više u inozemstvu nego kod nas, Kan, Moskva, Venecija … svijet i glazba ciganskog, srpskog, grčkog melosa! Ljepota pred kojom se uzdisalo, koja je čak i Salvadora Dalija dotakla, žena koja je postigla mnogo u karijeri, supruga, majka.
Što se dogodilo nakon bombastičnog uspjeha filma „Sakupljači perja“? Sama Olivera Katarina obznanila je u nekoliko intervjua da je bez obrazloženja nerijetko nailazila na zaključana vrata kazališne scene i da je, zaboravljena od mnogih koji ju iz njene branše nikako nisu smjeli ni trebali zaboraviti, samohrana majka morala borbom lavice protiv struje života nikako ne posustajući, već snagu dobivajući u sinu, koji joj je ostao nakon što je njen voljeni muž preminuo.
No, je li to peh ili sreća što priznanje za njen rad i talent nije baš od svoje zemlje dobila? Možda je na neki način i bolje tako, tad bi ostala samo „lokalna umjetnica“. Ovako, postala je i ostala svjetska.
Nakon sinoćnjeg druženja s ovom, uistinu divnom osobom, preplavile su me emocije za koje je ona rekla da su temelj tolike popularnosti i bezvremenskog značaja samog filma „Sakupljači perja“. Ta emocija je ono što je ovjekovječilo jedan film, jednu jaku generaciju glumaca, između i pored ostalih također relevantnih elemenata u teatru. No, emocija je njen krvotok.
“Jaka je ona žena”, razmišljam, “stamena, realna, sigurna u sebe i svoju osobnost, uvjerljiva”. I kao što sama reče, ne žali ni za čim jer je za nju život bio dubok uzdisaj plućima. Zato ne miluje stare fotografije, uspomene su u sjećanju, ugravirane, jasne možda i dovoljne.
Jest bila zaboravljena od javno-publicističkog kruga tog, ali dobrim dijelom i današnjeg doba, ali ona koja je nije zaboravila i koja joj tapše iz zasluženog poštovanja i s respektom nije Oliveru nikada izdala niti prašini zaborava predala – NJENA PUBLIKA!
Piše: Ivana Pirić