Zajedno s Ivanom Velisavljevićem adaptirali ste tekst Dušana Kovačevića i smjestili ga u Banjaluku počekom 90-tih godina prošlog vijeka. Zbog čega ste se odlučili na tu adaptaciju, koja na neki način donosi i sasvim novi komad?
Pa jeste. Čak smo na prvi pogled izvrnuli stvar skroz naopačke. Ivan Velisavljević je dramaturg s kojim ja jako uspešno sarađujem već godinama i jako je važno da formirate neki svoj tim kada ste reditelj koji radi u raznim pozorištima. Ivan i ja smo, između ostalog, radili zajedno i predstavu „Sinovi umiru prvi“ koja je prošle godine bila izvedena ovdje i imala je vrlo uspješan festivalski život i na svim izvedbama i ovo je prirodni nastavak te saradnje. „Sabirni centar“ je komad koji je mene odavno privlačio, od svih Kovačevićevih tekstova mi je bio najzanimljiviji zbog te metafizičke ravni, dakle, jedini komad u njegovom opusu koji govori o tom dodiru svijeta živih i svijeta mrtvih i to je prvo što me je privuklo još davno. A kada je došlo do toga, u dogovoru sa upravom pozorišta da radimo baš taj komad, Ivan i ja smo tražili ključ. Zašto bi to sad, osim toga što sam pomenuo, bilo još interesantno. I onda smo došli na ideju da kada ga već radimo u Banjaluci, u Potkozarju, u Krajini, da ga vezujemo za taj prostor, da tako to može da bude jako interesantno. Mnogo direktnija jedna asocijacija, ona već postoji u komadu, rušenje sistema vrijednosti profesora koji hoće nešto da sačuva i tim lešinara oko njega koji hoće to da razgrabe, njegovog sina, žene i ostalih. Jer to od porodične drame postaje metafora rušenja sistema vrijednosti društva. Dakle, to je i napisano početkom osamdesetih godina prošlog vijeka i o istoj stvari je govorilo, ali mislim i učinilo mi se da ovo može da bude jedna direktnija asocijacija da se priča lokalizuje, da se osvoji taj milje Banjaluke pred sam rat devedesetih, gdje postaje interesantno, a to je i selektor ovogodišnjih Susreta, Almir Bašović je primijetio u svom izvještaju da se neki toponimi više tako ne zovu, ne postoje, ni imena ulica i lokaliteta oko Banjaluke, da već to budi neke asocijacije gledaocima danas.
Tako i vaš glavni junak, profesor, nije arheolog koji traga za rimskom nadgrobnom pločom, nego profesor istorije koji želi osnovati muzej narodne revolucije.
Komad na prvi pogled ne govori o ratu i o raspadu zemlje, ali je vrlo indikativno da se to dešava tada, te devedesete. I sada sve što se tu pominje, kada vi imate svijest kao gledalac šta će se sve dogoditi za manje od godinu dana, kako će se stvari odvijati, onda to ima jednu drugu konotaciju. Tako da nam je to bilo jako zanimljivo i išli smo na to da se zapravo locira kada je krenulo ovo ludilo koje i dan danas traje. Prvenstveno oko revizionizma. Bilo nam je zanimljivo da on bude profesor koji pokušava da sačuva tekovine NOB-a, u onom najljepšem smislu, dakle, ljude koji su stradali, koji su dali život u borbi protiv fašizma, a onda imate i dan danas te nedoumice izazvane stvarima koje diktiraju politički lideri da se mijenjaju imena ulica, da se u isto vrijeme dižu spomenici i jednima i drugima i trećima. I onda je narod potpuno pogubljen i dezorijentisan u tome, a sve je to opet počelo tada, pred sami rat.
Vrlo je interesantan taj Vaš koncept i govori o jednom velikom apsurdu. Profesor želi da sačuva tekovine Narodnooslobodilačke borbe u vrijeme kada se čuje zveckanje oružja sa svih strana i kada je novi rat na vratima. Interesuje me zašto ste izabrali baš taj momenat, a ne recimo onaj nakon završetka zadnjeg rata?
Komad je tako napisan da vas uvijek uslovljava nešto što je i predložak. Nakon ovog rata sve je bilo besmisleno. Tada je to još uvijek imalo nekog smisla ili je moglo da ima nekog smisla u glavi jednog dobrodušnog zanesenjaka, profesora, koji vjeruje da ima smisla da pokuša da napravi Muzej revolucije. Dakle, još uvijek je zvanično ta država i dalje ta koja jeste. Poslije ovog rata … Možda bi moglo da se prebaci da se danas dešava, ali komad vam dosta diktira, determiniše stvari.
Kako ste spojili taj svijet živih i mrtvih?
Pravili smo neku montažu jer je komad napisan u vremenu kada je pozorište drugačije funkcionisalo i tako na činove podijeljeno. U stvari ono što je bilo najinteresantnije mi smo išli na tu varijantu koliko će to sad publika prepoznati. Mislim da već prepoznaje jako uspješno u Banjaluci, gdje je nekoliko repriza uspješno izvedeno. Ne postoji neki realan, stvarni sabirni centar svih mrtvih gdje oni sada, u nekom materijalnom smislu funkcionišu, nego prosto da su svi oni u njegovoj glavi. I da se sve zapravo dešava paralelno. Dakle, dok se kući dešavaju neke stvari profesor leži u nekoj vrsti kome i on je sve vrijeme i tamo i ovdje. I on te mrtve, narodnog heroja, svoju suprugu i druge, zapravo sreće onakve kakve ih je zapamtio. I samim tim oni se materijalizuju samo u njegovoj glavi i govore mu neke istine o ovom vremenu danas.
“Sabirni centar” su režirali neki od najvećih reditelja ovih prostora – najprije je predstavu početkom osamdesetih u Beogradskom dramskom pozorištu režirao čuveni Ljubomir Muci Draškić, potom se postavlja u više pozorišta širom zemlje, a tu je i film Gorana Markovića s kraja osamdesetih. Je li samim tim odgovornost bila veća?
Široj publici je film najpoznatiji. Već sam originalni komad, kojeg se ljudi slabo sjećaju i manji broj ljudi ga je čitao, razlikuje se dosta od samog filma. Film je Goranovo autorsko djelo. On je napisao scenario i on je to smjestio u neku svoju priču, neko svoje vrijeme. Tako da se već tu vidi znatna razlika, a mislim da je Dušan Kovačević do te mjere već klasik da je poželjno dati neko svoje čitanje i pokušati ga potpuno izvrnuti, dati u nekom drugom kontekstu. Toliko je već puta taj komad igran, znamo ga svi već napamet, kao i sve njegove komade, tako da mislim da je i on sam voli i srećan je kada ga se da u nekom novom, da kažem, čitanju.
Je li gledao Vašu predstavu, kako ste vi to adaptirali?
Nije, gledaće je na nekom gostovanju, ja mislim. Iz zdravstvenih razloga nije mogao ranije.
Vi ste tu svoju priču posebno „obojili“ muzikom, koja je važan segment predstave?
Pa kada radim predstavu ja se uvijek trudim da svaki segment ima smisao. I scenografija i kostimografija i muzika. Sve te stvari čine predstavu i trudim se uvijek da svaki od tih ljudi bude autor. Koliko god je to što radi primijenjena stvar, vezana za samu predstavu, ali da se zadrži neki integritet. I drago mi je kada se to prepozna. Na nekim ranijim predstavama koje sam radio, primijećen je i kostim i muzika i scenografija i ti ljudi su nagrađivani i zbog toga sam jako srećan.
Predstava je rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta Republike Srpske i Pozorišta Prijedor, pa tako u njoj igraju i glumci iz oba ansambla. Koliko je to važno?
Koprodukcije su neminovnost i dobra su stvar koliko god je to ista neimaština i besparica iz koje kreće motivacija. Jako je to dobra stvar jer ljudi se uglavnom poznaju, prepoznaju, sarađuju, a i obje kuće dobiju novu predstavu. Ja sam radio u oba pozorišta i dosta dobro poznajem i iza i ispred scene ekipu, tako da mislim da smo napravili neki dobar spoj između i jedne i druge kuće.
Razgovaramo na Susretima pozorišta BiH ovdje u Brčkom, gdje ste i ranije učestvovali sa svojim predstavama. Ove godine moto je „Grad u teatru, teatar u gradu“. Kako ga komentarišete?
Meni se jako dopalo prvo što nije na nekom, opet se vraćam na „Sabirni centar“, racionalnom nivou, ali to je tako kada radite. Forsirana ta priča o gradu, o Banjaluci. Međutim, kada sam vidio da je to i Almir Bašović, kao selektor, prepoznao i da mu se to dopalo, jer je mogao da uklopi u priču o gradu, to mi je bilo jako interesantno. Mada već i sam komad nudi dosta tih stvari … Mislim, selektor od ponuđenih predstava treba da napravi jednu priču, on je našao jednu liniju. U gradu je sve počelo. Pozorište je građanska stvar i dobro je da se kroz to prepoznaje.
S obzirom da imate iskustvo rada u teatrima i u susjednoj Srbiji, koliko se danas u pozorištu govori o gradu, o gradovima?
Govori se. Govori se o svemu, jer je pozorište demokratsko, to je demokratska stvar. Otvoreno je za sve vrste. U pozorištu ima svega, govori se o svemu. Autori su različiti i spremni su uvijek da govore o svemu. Pozorište je široka stvar.
Razgovarala: Danijela Regoje