Peta predstava u okviru takmičarskog dijela XXXIV regionalnih Sureta BH- pozorišta/ kazališta u Brčkom “Sabirni centar”, rađena je u koprodukciji Narodnog pozorišta Republike Srpske Banja Luka i Pozorišta Prijedor.
Prije rata po ovoj predstavi je snimljen film na tekst kultnog dramskog pisca Dušana Kovačevića, a za potrebe predstave rađena je adaptacija izvornog Kovačevićevog teksta, provučena kroz današnji naš vremenski kontekst pun krajnosti, predrasuda, nepovjerenja jednih prema drugima, iskrivljiavanja i novog pisanja nedavne istorije. Paranormalnost kreće od toga da svak za sebe piše i konzumira nedavnu prošlost isključivo onako kako je on vidi, pa do iracionalnih fizičkih postupaka- da se groblja ili spomen- groblja na ovim prostorima iz II svjetskog rata, skrnave, ili čak prekopavaju i uništavaju. Sve za sitna i konzumeristička d(r)nevna poktusurivanja i kusuranja balkanskog pazara, ljudsko- zvjerskog vašara bez milosti, pravila i morala koje na ovim prostorima poprima obrise drevnog ludila koje ovdje traje u predugom kontinuitetu. Ničim izazvane, ničim uslovljene, u transu sveopšte socijalne patologije ovdje se potcrtavaju često iracionalne razlike među pojedincima i etničkim grupama koje čine ex- Jugoslovensko društvo.
Po sinoć viđenom, poruka “Sabirnog centra” je više nego jasna- nezaustaljiv je put preko ivice ambisa koji nas čeka, forsiranjem naših krajnosti sve do uništenja ili samouništenja. Mi smo kao društvo (društva) na putu bez povratka, ali naša luđačka želja da putujemo u krug jača je od istine da smo u živom pijesku beznađa iz kojeg izlaska nema, popravnog nema, i na ovom i na onom svijetu, mi ćemo ravnati račune za ljude kojih nema. Umjesto vidljive potrebe za ljubavlju mrzićemo rađe nešto čega i nema, umjesto da vidimo da nas više, ustvari, više i nema, mi ne vidimo dalje od vlastite mržnje, sljepila i degenaracije, a za našu mržnju, degradaciju, događaja i prilika kojih više nema. Za onečovječenje, primitivizam, atavizme i bratoubilačko samoljublje mali nam je ovaj svijet, mi naš usud, proklestvo i mizeriju nedostojnosti vrsti kojoj pripadamo, a zove se Ljudi, prenosimo i na onaj metafizički, nestavrni, drugi svijet, poručuje jasno, oporo, direktno i ne više začudno, Kovačević, naravno i Mirko Misirača, koji je radio adaptaciju.
Drama koja je napisana 1982. a dopisana nedavno, prati starog profesora koji želi da sačuva artefakte na vrijeme iz II svjetskog rata u predjelu BiH koji se zove Krajina ili sjeverozapadna Bosna. Pri pokušaju da se pomjeri profesor doživljava srčani udar i ubrzo umire. Ali, mrtav samo za okolinu, on se ustvari nalazi u nekoj vrsti stanja “između života i smrti”. Međutim, svijet živih nije onakav kakvim su ga zamišljali.
Predstava “Sabirni centar” po tekstu Dušana Kovačevića okupila nas je, u jesen 2017. godine, da udruženim snagama ispričamo svoju verziju ove priče. Odlučili smo da se vratimo u ne tako davnu prošlost, u Banjaluku i Krajinu 1990. godine, uoči rata u Hrvatskoj i BiH, u doba početka privatizacije i pljački velikih firmi pod maskom „stimulisanja privatnog biznisa“, i kroz ideju profesora istorije o stvaranju Gradskog muzeja narodne revolucije u želji da očuva tekovine NOB-a, lociramo kada je i kako (ponovo!) počelo i kako se razvijalo ludilo na ovim prostorima. Da se zapitamo da li je sve bio privid i koliko je taj privid trajao? Posebno mi se učinilo zanimljivim vratiti se u to vrijeme i u te okolnosti danas kada je na snazi opšti revizionizam i kada političari masovno koriste i zloupotrebljavaju ideološku dezorijentisanost naroda na ovim prostorima. Ova predstava bi tako mogla da funkcioniše na više nivoa: i kao društveno-politička groteska i kao intimna porodična drama, kazao je direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske, Banja Luka, Nenad Novaković.
Nakon igranja predstave „Sabirni centar“ na Festivalu u Brčkom, u foajeu Doma kulture održan je Okrugli stol, kojeg moderira Dževdet Tuzlić:
Dr. Almir Bašović, selektor: „Mislim da što se tiče mota festivala „Grad u teatru, teatar u gradu“ gotovo da i ne treba govoriti zašto je ova predstava mogla stati unutar tog okvira. Ovo je predstava o Banja Luci i to, rekao bih, teatar koji nudi zapravo jednu samorefleksiju. Mi smo ljudi, valjda jedina bića koji smo za tu samorefleksiju sposobni. Jer pozorište je uvijek bilo vezano za fenomen grada i ova predstava to na najbolji mogući način pokazuje. Onako kako mi pojedinci ne možemo imati identitet bez sjećanja, gradovi ne mogu imati identitet bez institucija pamćenja i tu odnos prema mrtvima, naravno, nije najmanje važan. Predstava je visokokultivirana, mislim da će većina podijeliti moje mišljenje, sa vrlo suptilnim dramaturškim intervecncijama, sa sjajnim glumačkim ansamblom, sa odličnim rediteljskim rješenjima.“
Ratko Orozović, reditelj i publicista:“Tako blizu a tako daleko u godinama, da su dva teatra napokon pružila ruku jedan drugom. Pružila ruku i ušla u jednu avanturu zvanu- Kovačević. U jednu drugu, jaču avanturu zvanu- poslije filma igrati pozorište. To je isto jedna avantura, i rizična avantura, jer publika će upoređivati, malo tamo malo vamo. Ali, oni su prihvatili svjesno rizik i svjesno su išli na to da dokažu da je Kovačević, ne klasik nego izuzetno savremeni pisac i da Kovačevića igrati znači igrati život, ovaj novi demokratski život igrati na sceni. Prilagoditi malo njega danas ovom modernom vremenu je ponekad malo i rizično, jer ovo je vrijeme kad se ruši, kad ni mrtvima ne daju mira, kad se ruše groblja, kad je moral otišao u vražiju mater, kad se sve poremetilo, moralne vrijednosti više ne postoje. Jedna generacija ne vjeruje više u drugu generaciju, a mrtvi imaju prednost. Zato ja kažem- umrite na vrijeme dok imate još vremena da se poredite sa živim. Jer, šta se događa!? Događa se da ta distanca između mrtvih i živih sve je manja i manja …“
Mladen Bićanić, novinar i kazališni kritičar:„Mislim da je vrlo dragocjeno da na jednom festivalu vidimo dva komada istoga autora, istinabog koji su nastali u jednom različitom dugom vremenskom periodu: 82. je „Sabirni centar“, a ovo je rađeno 2016. „Hipnoza jedne ljubavi“, i vidi se, zapravo, te neke mjene, te neke dodirne točke, ali i vrlo bitne razlike u odnosu Kovačevića spram svog dramskog rukopisa i odnosu Kovačevića spram teatra. Sinošnja predstava osvojila je publiku jer je rađena drugačije u odnosu na njegove najzrelije, nasurovije faze. A predstava koju smo večeras vidjeli upravo inzistira na toj jednoj mračnoj, surovoj dimenziji. Nju izvlači iz komada, kao što je drmaturg rekao na početku i zaoštrava sve. Međutim, kolikogod „Hipnoza jedne ljubavi“ bila uronjena u jednu, ako hoćete, melodramsku strukturu, u jedan sajn fikšn, u neke bajkovite predjele, podsjeća vas na ono nešto u djetinjstvu što ste nekad i voljeli i željeli i sanjali, ona ima jednu vlo važnu dodirnu točku. Na jednom mjestu taj čovjek koji dolazi iz nepoznatog sazvježđa kaže da i na njihovom planetu postoji taj jedan mali narod u gudurama, koji jednostavno se drži kruto svojih predubjeđenja, svojih stavova i da je samim tim osuđen na propast, na odumiranje. O tome zapravo govori i ova predstava jednim dobrim dijelom; da nam dosta prijeti odumiranje ako ostanemo na nekim pozicijama kojih se tako tvrdoglavo držimo …“
Piše: Suvad Alagić