Možemo reći da je predstava „Mirna Bosna“ priča o tome kako danas, u društvu u kojem živimo, pošten čovjek jedva da može preživjeti?
Inspiracija za komad „Mirna Bosna“ dolazi dobrim dijelom iz crne hronike iz novina, gdje svakodnevno možemo pročitati vijesti upravo o tim ljudima. Primjetno je da se dosta ljudi bavi nekom vrstom kriminala i meni je to bilo interesantno kao jedan fenomen koji sam mislio da može dobiti u umjetničkoj obradi skroz drugačiji izgled nego kako to izgleda u novinama. I to je bila moja inspiracija koja na stvarnosti počiva.
Vi ste odlučili da tu priču ispričate iz vizure četvoro ljudi, koji žive jeda sasvim običan život i koji koriste hendikep jednog od njih da se upuste u cijeli taj posao trgovine narkoticima. Zašto takav pristup?
Gledao sam da ova drama, iako ima jednu tako nesretnu temu, tako da kažem, da ona, ipak, bude komedija, da bude komična i zabavna, i zato sam iskoristio neke, tako da kažem, tipske karaktere koji su poznati danas svima nama kooji živimo u BiH, da bi preko njih približio svoje likove, da ne bi upravo izgledali kao kriminalci, nego da se upravo podvuče ta crta – da su to obični ljudi prije svega.
“Mirna Bosna” se nalazi na granici između kriminala i poštenja, na granici između tragedije i komedije… Je li zbog toga i njen podnaslov – Komedija preživljavanja?
Pa taj podnaslov služi upravo tome da pobliže predstavi što predstava „Mirna Bosna“ predstavlja, a to su uprave te nelegalne ili polulegalne radnje, kojim se, nažalost, puno današnjeg bosanskohercegovačkog stanovništva bavi iz raznih razloga, koji su, da kažem, sistemske prirode.
A zašto „Mirna Bosna“, znamo za onu krilaticu a sad mirna Bosna?
Pa „Mirna Bosna“, kao Bosna u doba mira, pa je u dogovoru s rediteljem, Sašom Peševskim, izabran taj naslov. I možda smo se mi podsvjesno referirali na to da je puno naše produkcije o ratu, pa mi sad donosimo priču o Bosni u doba mira. Dakle, neka priča koja nije opterećena prošlošću nego prikazuje sadašnjost.
Borise, Vi, iako ste mladi, relativno dugo se bavite pisanjem. Ovo je Vaša prva drama koja je imala svoje scensko uprizorenje, mada, koliko sam upoznata, Vi imate još nekih dramskih tekstova?
Pa tokom studija književnosti imao sam priliku da se bavim i dramskim tekstovima i tu sam se i zainteresirao za pisanje drama. Ovo jeste prva koja je izvedena, ali nije prva koja je napisana, ali te prethodne su dosta slabije i nisu bile toliko pogodne za uprizorenje tako da ih smatram, na neki način, i vježbom.
Kome ste prvo pokazali ovaj tekst? Ko Vam je dao podršku ii taj vjetar u leđa da idete ka Kamernom teatru 55?
Prvo sam očekivao da bi moj tekst mogao biti popularan upravo iz razloga što prikazuje obične naše ljude, svakodnevne u situaciji koju će svi oni koji dođu gledati tu predstavu lako moći zamisliti. I u tome sam vidio nešto što ima potencijal da ima publiku. Tema mi je jako ineteresantna, jer i sam dolazim iz naselja gdje žive takvi ljudi i gdje se može vidjeti takvih slučajeva. Poznate su nam svima takve priče i bio mi je ineteresantan taj motiv. Najveći vjetar u leđa sam dobio od reditelja, Saše Peševskog, koji me zapravo i pozvao da se uključim, ali tome je jako doprinjelo to što sam ja već imao neko književno iskustvo, imao sam svoje knjige, i to me učinilo malo vidljivijim kao pisca i onda su se obratili ljudi pažnju na mene. Tu mislim prije svega na Emira Hadžihafizbegovića, direktora Kamernog teatra 55.
Predstava „Mirna Bosna“ bila je na mnogim gostovanjima, festivalima – zadnji u nizu su 26. „Dani Zorana Radmilovića“ u Zaječaru, sada ste ovdje na Susretima pozorišta BH u Brčkom koji dramskog pisca stavljaju u prvi plan, jer se na njemu izvode djela pisaca našeg govornog područja. Koliko Vama ta činjenica znači?
Velika je to čast za svakog pisca, a pogotovo za mladog. Meni je to zaista veliko priznanje, posebno ima li se u vidu da je ovo prvo uprizorenje mog dramskog teksta.
Vi ste prije svega poznati kao pisac proznih tekstova, no, hoćete li se nakon „Mirne Bosne“ više posvetiti dramskom stvaralaštvu?
Sigurno je da ću nešto raditi na polju drame, već sam nešto i započeo, ali uzeću malo vremena, jer bih volio da sljedeća nadmaši ovu prethodnu. To mi je cilj, tako da neću to pod svaku cijenu pokazivati dok ne napravim nešto što mislim da će zaista vrijediti. Dakle, da se ostvari kao predstava, a pored toga pišem prozu, to je, ipak, moja prva ljubav u književnosti. Sve to ide jedno s drugim, tako da će biti i jedno i drugo.
Razgovarala: Danijela Regoje