Mladi glumac Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, Davor Golubović, igrajući svoju drugu profesionalnu ulogu u ovom teatru, u predstavi „Mirna Bosna“, postigao je ono što nije mogao ni sanjati, izvrsnom glumom i ekspresijom na sceni, a predstavi doprinio da postane ovogodišnji hit u kazališnoj ponudi regiona. Igrao je lik hendikepiranog mladića Bokija na način da je već u prvim minutama predstave privukao simpatije publike prema tom liku. Davor Golubović je rođeni Sarajlija, star 29 godina.
Kako je raditi u Kamernom teatru 55?
Zahvalan sam svojim kolegama: Feđi Štukanu, Gordani Boban, Vanesi Glođo, direktor teatra Emiru Hadžihafizbegoviću. Oni su meni pružili priliku da budem tu, da pokažem vještine koje sam savladao na Akademiji, kojima još ovlađujem, nisam ih savladao do kraja, još radim, učim, istražujem. Ponosan sam što sam član ansambla Kamernog teatra 55. Meni se sve to izdešavalo sasvim slučajno. Ali oduvijek znam za Kamerni teatar. To je teatar u kojem svaki glumac barem jednom poželi da zaigra. Ta scena ima jednu specifičnu notu. Onako intimna i lijepa, i ljudi koji tamo rade vrlo su profesionalni i uslovi su jako dobri, pogotovo za naše standarde. Sve je na vrlo visokom profesionalnom nivou, što je meni pomoglo i omogućilo da napravim ovako dobru ulogu.
Kako ste tako vješto ovladali likom Bokija u predstavi „Mirna Bosna“ i kako ste ga, zapravo, doživjeli?
Boki je čovjek čiste duše i zato ga svi vole. Svima je drag i svi se nekako zaljube u Bokija na prvu, zato što je takav otvoren, čist, dobar … Ono što je meni bilo drago to je da publika koja nije iz BiH, to jest zaječarska publika, isto tako divno reagovala na ovaj komad. Što znači da je naša priča univerzalna, da ima vrijednost bilo gdje na ovim prostorima, da ovi problemi nisu izmišljeni, nego da su to problemi koji trenutno muče ljude na našim prostorima. Besparica, to da nemaju posla, da više društvene okolnosti nisu takve da se ljudi međusobno pomažu… To je ono što muči sve ljude oko nas. One ljude iz prethodnog sistema koji su navikli da socijalni život dijele sa drugim ljudima, svoje probleme, svoju sreću, i tako. U ovom novom sistemu to ne postoji. Sada je svatko za sebe. I onda smo vidjeli u ovoj predstavi kako se snalaze oni ljudi sa nekim starim vrijednostima u novom okruženju. Za ovakvu ulogu vrlo je lako da se sklizne u karikaturu, ali zahvaljujući mojim iskusnim kolegama ja sam to, izgleda, odradio kako treba. Kada je riječ o liku Bokija, ja sebi u zadnje vrijeme često postavljam pitanje – šta je s tim ljudima koji ne mogu sami da se snađu, šta se desi poslije s Bokijem? Mi vidimo danas kada upalimo televiziju ili internet da imamo motivacijske govore, imamo heroje, imamo one hrabre koji oru život. Zato ja stalno razmišljam o tome šta je s ljudima koji nisu takvi, kojima treba ruka koja će ih negdje povesti, a puno je takvih. Mislim da je puno više takvih ljudi nego onih snažnih pojedinaca koji idu prema vrhu. I mene muči, zapravo, to šta ćemo mi sa svim ovim običnim svijetom koji ne može sam da se snađe. Hoćemo li ih ostaviti da pocrkaju, ili ćemo zamoliti ove hrabre i jake da malo i njima daju života? Ili će biti toliko sebični pa da uzmu sve sebi?
Neobično je čuti da ima mladih ljudi u ovoj zemlji koji će reći da su zadovoljni kao što ste Vi?
Ja sam okružen ljudima koji se žale. Ali da vam budem iskren, od kako sam u Kamernom teatru 55 nisam imao tu nesreću da ne radim, tako da sam zadovoljan. Nisam nesretan i isfrustriran. Za glumca je najteže kad ne radi svoj posao. To je vrlo sklizak teren za sići s uma. Glumac koji ne radi je neupotrebljiv. Ali meni su se nekako stvari poredale da nisam nesretan. Nekada sam više puta razmišljao o odlasku iz ove zemlje, ali sada ne mislim da bi to bio dobar izbor. Mislim da je vrlo lijepo da svatko vidi kakav je život negdje drugo. Onda na neki način počnete cijeniti svoju sredinu. Ja mislim da je sada u našoj zemlji vrlo plodno tlo za razvoj bilo čega. Baš zbog toga što je sve srušeno i nema ničega. Što god da radite, prvi ste. Mislim da je velika prednost sada živjeti na ovim prostorima. Ovdje ljudi kada gledaju predstave, valjda zato što su u velikim problemima, imaju i jako velike katarze. Vidi se da su im velika pročišćenja kada dožive neku predstavu, zato što nisu ušuškani u životu, pa nekako uvijek jako reaguju, što je meni kao glumcu jako značajno. Zato mislim da je ovaj naš prostor odličan za baviti se glumom. Imamo s kim da komuniciramo.
Što mislite o publici u Brčkom?
Oduševila me je iskrenom reakcijom na predstavu, a oduševio me je i grad Brčko, u kojem sam prvi put i nisam očekivao da je toliki, lijep i čist grad.
Razgovarao: Mario Ivkić