Predstavu „ Mirna Bosna „ sarajevskog “Kamernog teatra 55”, izvedenu treće natjecateljske večeri 34. Susreta kazališta / pozorišta u Brčkom potpisuju dva mlada čovjeka kojima je to prvi angažman u nekom profesionalnom teatru: Boris Lalić, kome je to ujedno dramski prvijenac, mada iza sebe ima i četiri knjige pripovjedne proze i Saša Peševski, redatelj, koji se profesionalno bavi režijom i montažom, a amaterski filmom, pisanjem, slikarstvom, street – artom i muzikom. „Mirna Bosna“, praizvedena u martu ove godine, do sada je obišla sve relevantne kazališne festivale u Bosni i Hercegovini – Zenicu, Jajce, MESS u Sarajevu – otisnula se i van njenih granica i, slobodno se može reći, a to se potvrdilo i u Brčkom, osvojila publiku.
Zasluga je to, neosporno, izvanrednog, malog ali odabranog, četveročlanog glumačkog ansambla: Feđa Štukan, u roli naoko grubog i neotesanog, u zbilji tankoćutnog i nježnog Rize, Davor Golubović, jurodivi Boki, Vanesa Glođo i Gordana Boban, njihove sestre, komšinice, zrcalo svijeta u kojem živimo, u ulogama primarno napisanim također za muške likove no sretnom odlukom režije prebačene u ženski milje – britko, duhovito i sočno napisan dramski predložak oživotvoruju u pravom smislu te riječi od prve do posljednje, devedesete minute tog scenskog igrokaza na rubu komedije, vodvilja i sitcoma, ali uvijek s mjerom, oprezom i u granicama dobro skrojenog kazališnog komada.
Predstava nas uvodi, scenom ručka, u život dvije obitelji koje gotovo da su jedna, dva brata i njihove sestre naši su sugrađani, žive životom ljudi na granici preživljavanja, siromaštvo je njihovo prirodno okruženje, izlaz će se potražiti u neobičnom kućnom obrtu, preprodaji a potom i uzgoju marihuane. To je njihov upad u toliko žuđeni „američki san“, ništa više nije isto: na meniju nije više vječna kalja s pilećim vratovima od koje su svi već „prekaljeni“, ulazi se na velika vrata u potrošačko društvo, mijenjaju se svakodnevne navike, siromaštvo je zaboravljeno.
No, ostaje gorak i jedak prizvuk iz prvog dijela predstave kada se eksplicira njihov bijedan život, kada nam upućuju riječi prijekora da su oni „očajnici koji rade očajnu stvar koji su siromašni već 20 godina i siti su svega„ – to priklanjanje poslovima s lakim drogama oni ne vide kao kriminalnu rabotu no kao jedini izlaz kojim će se uputiti prema životu dostojnom čovjeka. Kaže Saša Peševski: „Nestali su poštenje i čast, nastali laž i licemjerje. Ali usprkos svemu preživljavamo. U svakoj većoj krizi pokazivali smo solidarnost. Ako je društvo tijelo, onda nam je ostala duša, ali nam je organizam nefunkcionalan i to na apsurdan način. „A Boris Lalić dodaje: „ Ja mislim da je pisanje, generalno, egoističan i narcisoidan posao, i normalno je to, kad sam se toliko namučio oko toga i onda čuo da Sale hoće nešto da mijenja, prva reakcija je bila – ajaooj!, a onda skontam, hej, nisi sam, nije ovo proza… to je teatar. I ispalo je bolje.“
Ispalo je, zapravo, puno bolje nego što se moglo i očekivati. I to na, najmanje, tri razine: kao sitcom, po strukturi, obratima, situacijama i toj uronjenosti u jedan lokalni kolorit koji opet ne preza od univerzalnosti. Druga je jezična, uronjenost u jezične kalambure, duhovitost koja iz toga proizlazi, igra riječima i varijacije kojima tekst obiluje, on je njima odista „prekaljen „. I ta treća razina koja se prepoznaje u raznovrsnosti žanrova, metoda i postupaka srodnih crnoj komediji, tetru apsurda, grotesci, to jeste, u punom smislu, kako to autori točno nazivaju „ komedija preživljavanja„. I sve se te tri razine, sve te tri ravni čitanja međusobno se stalno prepliću kroz izvanredno pogođenu glumačku igru, tvoreći od „Mirne Bosne„ predstavu koju nije teško prigrliti i zavoljeti.
Piše: Mladen Bićanić