Mladi glumac Pavle Pavić donio je publici zanimljivo ostvarenje u ulozi Ćire, nastavnika likovne kulture, u predstavi „Majstori, majstori“, u produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske. U ovom liku, Pavić utjelovljuje umjetnika slobodnog duha, čovjeka koji u zatvorenoj i gušećoj sredini traga za prostorom sopstvene slobode i izraza. Kroz lik Ćire, publika prepoznaje one koji su potišteni, koji se bore da ih društvo razumije i prihvati, ali i koji, uprkos svemu, pronalaze svoj način da opstanu i sačuvaju ličnu autentičnost.
Ćiro je nosilac jedne linije svih onih koji su potišteni i onih koji ne mogu da dođu do svoje slobode. On tu priču gura do kraja i koristi priliku da se izbori za svoj trenutak pažnje i da ga neko sasluša.
Kako ste pristupili pripremi lika Ćire, s obzirom na to da je riječ o osobi „širih shvatanja“, umjetniku koji je ispred svog vremena i pomalo neshvaćen u sredini u kojoj živi?
Ćiro je malo šireg shvatanja, malo ispred svog vremena u svakom pogledu. On je profesor likovne kulture, ekstravagantan i umjetnik slobodan duhom. Ta sredina u kojoj se nalazi njega jako pritišće i guši, i on je tu jako ograničen, ali pronalazi neki svoj način da tu živi, da opstaje i da se opet bori za sebe na njemu svojstven način. Čovjek kad je toliko potišten u toliko hermetički zatvorenoj sredini dolazi do trenutka „pucanja“ i u tom trenutku iz njega izlazi sve što je nagomilano.
U predstavi je prisutna izražena dinamika različitih karaktera i temperamenta. Koliko vam znači timski duh i zajedništvo na sceni, te kako funkcioniše rad u ovakvoj predstavi u kojoj se susreću različite ličnosti?
Ono što je sigurno – to je jako dinamično, jer su različite energije, ljudi, karakteri, temperamenti. I to svakako donosi posebnu živost. S druge strane, iako u predstavi igramo grupu koja je često sukobljena, u stvarnosti je predivno biti dio ansambla u kojem se svi međusobno poštuju i vole. Priroda našeg posla vas zbližava, i zaista mogu reći da su ljudi postali prijatelji i da među nama vlada dobra energija. Veliki je užitak biti dio ove ekipe – ali ne one koja je u predstavi, naravno.
Kao mlad glumac, već ste ostvarili zapažene projekte, ali vjerujem da još mnogo toga priželjkujete. Kako gledate na svoj profesionalni put i planove za budućnost?
Svako priželjkuje mnogo toga – ideje, vizije, snove. Koliko će se to sve ostvariti, zavisi naravno i od mene, ali i od okolnosti. Za sada sam zadovoljan učinjenim i trenutnim stanjem, ali vjerujem da može biti još mnogo bolje. Na tome radim i tome težim.
Za kraj – koju poruku lik Ćire, ali i sama predstava, šalju publici? Šta biste izdvojili kao ključnu misao koju publika nosi sa sobom nakon izvedbe?
Mislim da Ćiro kao lik pokazuje da i sputan čovjek uvijek može da opstane, da pronađe svoj mali svijet i oko njega izgradi svoj „kineski zid“, i da i dalje bude dio zajednice – ispunjen i prihvaćen. Ćiru zezaju, zadirkuju, imaju i nadimke za njega, ali se vidi da ga zapravo vole i doživljavaju kao svog. Dakle, Ćiro nije otpadak. A da ne bi bio – ključ je da ostane svoj. Mislim da nije toliko teško biti autentičan. Imamo mnogo individualaca, vrijeme se promijenilo. Društvene mreže su pokazale da što je neko više egocentričan ili ekstravagantan – to više privlači pažnju. Danas to nije kao u Ćirinom vremenu, kada je različitost bila problem. Upravo to stvara i komične zaplete u našoj predstavi.
Razgovarao: Mirsad Zahirović