Sedme festivalske večeri brčanska publika pogledala je sjajnu priču o odrastanju, strašnim izazovima i snažnim emocijama – predstavu „Sjaj zvezda na plafonu“, po motivima knjige Johanne Thydell, čiju dramatizaciju potpisuje Tijana Grumić, u režiji Damjana Kecojevića. Predstavu je izveo ansambl Malog pozorišta „Duško Radović“ iz Beograda, u koprodukciji sa Udruženjem građana Gorgone.
Ovo je bila predstava za koju je, na najavnoj konferenciji prije početka Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom, ovogodišnji selektor Irfan Mensur, ne otkrivajući njen naziv, nagovijestio da će publici trebati maramice, jer će plakati.
Reditelj Damjan Kecojević kazao je da se brčanska publika dosta dobro držala u odnosu na beogradsku, u kojoj već od polovine predstave krene šuškanje maramicama. „Ovdje je i sala veća,“ dodao je, „dok je naša intimnija.“ Prisjetio se i da je odavno saznao kako je publika u Brčkom drugačija – ne reaguje glasno, već tek na kraju, jer je, kako kaže, u Brčkom publika kulturna.
Kazao je da je izabrao da radi ovu predstavu jer je, prije svega, roman izvanredan i govori o temi koja je veoma važna. Prema njegovim riječima, na ideju da se predstava producira upravo sada i u ovom obliku došla je Olivera Kecojević, koja je već radila nekoliko predstava kao producent, samo je trebalo pronaći sredstva, ali su, na sreću, imali veliku podršku pozorišta.
„Zapravo, prvu nam je podršku dao Beogradski festival, i kada smo dobili ta sredstva, krenuli smo polako. Generalno je teško pronaći sponzore kada je kultura u pitanju, a mi smo napravili predstavu koja, po mom mišljenju, ima vrlo dobar kvalitet, ali nema popularne glumce niti je komedija. I onda, kada odete kod sponzora i kažete da radite predstavu o trinaestogodišnjoj djevojčici kojoj majka umire od raka, svi odmah kažu da to nije komercijalno. Međutim, ova predstava je nadmašila sve što smo ikada mogli da očekujemo, prije svega zahvaljujući mladim glumcima koji su došli preko audicije na koju se prijavilo stotinu djevojaka. Na kraju se ispostavilo da je ovo najkomercijalnija predstava u našem pozorištu“, pojasnila je Kecojević.
Zvaničnu premijeru imali su početkom oktobra.
Glumica Mina Nenadović, govoreći o svojoj ulozi i predstavi, istakla je da je ova predstava za nju čarobna, kao i ljudi na sceni i van nje.
„Na prvoj čitaćoj probi svi smo plakali jer je tema takva kakva jeste. Sve je nekako došlo prirodno, a kolege su bile toliko divne da se u vama javi potreba da date sebe potpuno, jer i oni daju sebe na sceni. Sam proces bio je predivan. Mislim da je ova predstava i za nas lekovita i da se svaki put desi nešto neverovatno kada igramo. Ta razmena emocija i energije između nas i publike zaista je posebna. Bukvalno kao da dišemo zajedno, plačemo i raspadnemo se u nekom trenutku, ali na kraju budemo srećni i ispunjeni jer je to kao neka vrsta terapije. Zaista je bilo zadovoljstvo igrati, imati ovakvo iskustvo, baviti se ovom temom i raditi sa ovim ljudima“, rekla je još Nenadović.
Bolesnu majku tumači Sunčica Milanović, koja je potvrdila da je rad na predstavi bio intenzivan i istakla kako joj je zanimljivo što poslije svake izvedbe svi imaju potrebu da ostanu zajedno, što je, po njenom mišljenju, pokazatelj da sve ono što podijele na sceni i dalje traje. Zbog toga smatra da će predstava živjeti još dugo.
Drina Kecojević je najmlađi dio ove sjajne ekipe, a za nju je rad na predstavi bio posebno lijep. Kako je rekla na konferenciji za medije, najviše ju je obradovalo to što je upoznala sve glumce koje ranije nije poznavala.
Na konferenciji je prokomentarisano i to da je audicija nepogrješiv put ka uspjehu, uz objašnjenje da neki ljudi kupuju kartu za predstavu kako bi vidjeli određenog glumca, odnosno poznato ime. Međutim, često ostanu iznenađeni kada pogledaju ovakvu predstavu bez velikih glumačkih imena, a koja ipak nudi kvalitetan scenski doživljaj zahvaljujući glumcima izabranim na audicijama. Ti mladi glumci donose posebnu energiju, spremni su da rade i da se profesionalno razvijaju, jer su u stalnom treningu.
„Tako da sam ja ceo tekst postavio za manje od dve i po nedelje. Mesec dana pre premijere imao sam postavljen kompletan tekst i onda sam, zahvaljujući tako disciplinovanoj ekipi, kao reditelj imao mogućnost da radim na drugom planu, trećem planu, dinamici i promenama. I tako je ono što je na prvoj probi trajalo dva sata i pet minuta, na premijeri trajalo sat i trideset bez štriha, bez izbačenih scena. To je sve ono što je bilo od samog početka“, pojasnio je Kecojević.
Jedna od važnih poruka sa konferencije bila je da se djeci ne može ponuditi bilo kakav sadržaj, već da im treba nuditi ovakve predstave koje govore o životnim problemima. Pozorište je najbolji medij kroz koji djeca mogu učiti empatiju i shvatiti kako da se nose s problemima, jer ih, kako je istaknuto, roditelji danas često previše štite.
Piše: Sanita Jerković-Ibrahimović