„Otac“. Priča je to koja bajkovito demistificira činjenicu da smo smrtni, da nam je vrijeme ograničeno te da je svrha našeg bivanja doista podložna preispitivanju. Jedino sigurno, jedino što nas pouzdano neće mimoići niti kada nam sve drugo izmiče, nestaje – jeste smrt.
Kada bismo imali hrabrosti zagledati se u pejzaže naših vlastitih duša, dešifrirati pukotine vlastitih egzistencija koje definiraju sjećanja i oblikuju ih, možda bismo otkrili koliko nam je snage potrebno da bismo se oduprli beznađu. Ili pak da bismo pristali na to da započinjemo i završavamo ovo putovanje koje nazivamo život – sami. Da li nam demencija može poslužiti kao princip odbrane pred surovošću svijeta ili je pak ona kazna za sve ono što smo osuđeni proživjeti, a nedostaje nam snage? Ili se ne želimo oduprijeti i reći zbogom onom jedinom što poznajemo – a to je ovaj naš mali ograničeni prostor u besmislu vremena koji nam beskonačnost nameće? A mi se pri tome osjećamo tako mali, tako beznačajni, no istovremeno smo jedini važni u ovome trenutku postojanja naše civilizacije.
Ova predstava je priča o demenciji, o obitelji, o odnosu oca i kćeri, o ljubavi i gubitku. Intimna je to priča koja nam pomaže i omogućava odškrinuti vrata vlastitog doma, osvrnuti se i pogledati ka vlastitim korijenima, obitelji, u oči onima koji nas okružuju. No, istovremeno, ona je slika svijeta u kojem smo zarobljeni. Ona ne ostaje tek ispovijest pojedinca ispričana iz perspektive jednoga oca, onoga čija glava priču slaže, čija je duša priča i njeni pejzaži oblikuju, čije nam oko donosi pogled ka onome životu koji je već prohujao mimo nas. Ne, ona je ujedno slika svijeta čija glava zaboravlja tko je na ramenima nosi, tko joj daje povjerenje. I ta kolektivna glava, koja više ne razaznaje sistem vrijednosti, svjesno ili nesvjesno, slaže perspektivu ne samo naše prošlosti, ne ograničava samo našu sadašnjost, već određuje i našu budućnost.
Lijepljenje lica poznatim, ali i nepoznatim ljudima duše, kao što to čini Otac, tek je pokušaj da se othrvamo neizbježnom. Gotovo Lerovska zaljubljenost jednoga Oca koji među ženama koje ga okružuju pokušava prepoznati onu „pravu“ Kćer, doista može značiti i svjedočiti o izgubljenosti pojedinca. Pogotovo u društvu koje se odriče sposobnosti razumijevanja za različite, za drugačije, za one čiji pojmovni sklop drugačije doživljava stvarnost, drugačije doživljava istinu, drugačije definira trajanje vlastitog bića. Priča o dementnome čovjeku, o boli zbog gubitka i nemogućnosti pružanja pomoći bliskoj osobi postaje metafora svijeta u kojem smo utopljeni. Svijeta koji odabire za modus operandi biti bez straha od budućnosti jer se ne sjeća prošlosti pa niti može težiti budućnosti.
Tekst pri tome provocira žanrovskom namjernom nedorečenošću koja nas šeta od psihološkog trilera do tragikomedije preko melodrame rastačući duhovito i sa humorom jedinstvo mjesta, vremena i radnje.
Dovodi nas u zabunu koja je verzija događaja u repetitivnosti dramske strukture i njenim apsurdnim iskliznućima – ona prava.
I uostalom: tko je vlasnik istine? Onaj čija je perspektiva naoko izmijenjena, onaj bolestan takoreći ili su to oni koji ga okružuju gađajući ga vlastitim realnostima, svojim sebičnim „istinama“ koje definiraju u tome trenutku njihove prestrašene egzistencije. Jer strah za drugoga strah je u kojemu se ogleda naše vlastito ja. Naši vlastiti strahovi.
Slagalica čiji se mozaik tvori tijekom predstave nudi različite mogućnosti interpretacije istine, definiranja realnosti ili slikanja fikcije. Krhkost našeg uma s jedne strane i bogatstvo našeg duha s druge, definiraju međuprostor u kojemu još uvijek ostaje sloboda vjere u smislenost našega postojanja.
Zaborav nije tek kazna, već je i blagoslov unutar kojeg smo slobodni voljeti, patiti, nadati se. Do kada se boriti, kada i kako odustati, kako se možemo pomiriti s gubitkom bliske osobe, kako podnijeti da onaj koji jest više nije taj, kako pristati na rečenicu: vrijeme je. To su neka od pitanja koja postavljamo sebi, vama, svima kojih se ona tiče. Bez pretenzije, bez sigurnosti da znamo odgovor. Ali dovoljno smo hrabri postaviti pitanje. Dovoljno smo hrabri ne sramiti se emocija. U vremenu koje se srami emocija.
Piše: Željka Udovičić Pleština
Foto: Dragan Deanović