Predstavu „Otac“ po tekstu francuskog pisca Florijana Zelena režirao je Paolo Mađeli, koji se ovom predstavom nakon 35 godina vratio u Atelje, gdje je radio neke od antologijskih predstava. “Otac”, drugi dio Zelerove dramske trilogije u kojoj su još „Majka“ i „Sin“, je tragikomična porodična priča fokusirana na ostarjelog oca koji se bori sa demencijom. Predstava se bavi fenomenom starenja, samoće i straha od gubljenja sjećanja. Koliko smo spremni i kao pojedinci, ali i kao društvo, da se borimo sa nedostatkom sjećanja, da pustimo uspomene, da prihvatimo ljude onakve kakvi usljed bolesti postaju? Možda to najbolje oslikava replika jedne od junakinja ovog komada, Ane: „Znaš li kakav je on nekada bio, kada sam ja bila mala? Ja sam se njega bojala“. I baš takvi postaju ljudi koji postepeno gube sjećanje, onakvi kakvi se i rađaju, nesvjesni. Takvi se rađaju, ali i takvi odlaze sa ovog svijeta. Međutim, u ovoj predstavi nije u prvom planu priča o demenciji u kliničkom smislu, već o ljudima i o njihovim osjećajima. I koliko god da je to priča o onima koji se brini o dementnoj osobi, to je još više priča o čovjeku, o tome šta on prolazi, kako se on nosi s tim. I upravo zbog toga predstava se i razvija tako. Možda malo zbunjujuće, da i sami ne znamo šta je stvarno a šta nije. Šta se dešava? Ali, takve su misli Andrejeve a mi zajedno s njim prolazimo sva ta stanja. Andreja odlično igra Voja Brajević, pa čak i samo kada nas gleda i ne progovara. Ali i to je odlika velikih glumaca, stoga nije čudo što on važi za barda ne samo srpskog, nego i ex-jugoslovenskog glumišta.
Predstava govori o odnosu oca i kćerke, ali prije svega o ljubavi jedne kćerke prema svom ocu. Njena toplina ogleda se i u činjenici da, iako se radnja dešava u Parizu, mentalitet glavnih protagonista itekako je blizak nama. Jer, samo ovdje se dijete teško „pušta“ iz roditeljskog gnijezda, kao što je i roditelja teško smjestiti u dom. Iako znamo da će mu tamo biti bolje, da će imati adekvatnu njegu, još se vodimo onim da je odlazak u dom na neki način i odricanje od roditelja. Zato i Ana (igra je Hana Selimović) teško prihvata činjenicu koju već svi znaju, a s kojom se ona teško nosi, da je njen otac bolestan i da treba adekvatnu njegu. Ova priča nije jasno ni žanrovski određena, ona ide od psihološkog trilera do tragikomedije, jer čini se da se samo ovdje o teškim stvarima može govoriti kroz dozu humora, da nam je smijeh lijek i kada je najteža bolest u pitanju.
Poseban pečat predstavi daje muzika, koja se svo vrijeme izvodi uživo na sceni i koja je nekada odlična alternative za dijalog, kao i numere koje se pjevaju.
Iako teška, na momente smiješna, ovakva i ovakve predstave su nam potrebne, jer teatar nije samo mjesto gdje se smijemo, nego je i mjesto gdje se dobro zamislimo, zapitamo, a možda i nađemo odgovor. Ova predstava, koliko god da je postavila pitanja, još više je dala odgovora.
Piše: Danijela Regoje
Foto: Dragan Deanović