Srpska i južnoslovenska glumica Olivera Katarina je rođena 1940. godine u Beogradu. Pored imena Olivera Katarina u pozorišnim i filmskim publikacijama za ovu glumicu može se naići i na prezimena: Petrović, Vučo ili Šakić. Takođe, pored značajne karijere na filmu, prije svega, Olivera Katarina je ostvarila i zavidan uspjeh u muzičkoj umjetnosti kao solista i interpretator.
Diplomirala je na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i TV. Karijeru glumice započinje u teatru još kao studentkinja. Na sceni beogradskog Narodnog pozorišta igra Koštanu u istoimenoj predstavi, rađenoj po djelu Bore Stankovića, i u režiji Miljenka Maričića. Pored uloga u teatru Olivera Katarina je mnogo više igrala u filmovima, kako domaće južnoslovenske, tako i strane produkcije. Najupečatljivija je njena uloga u filmu «Skupljači perja» (1967) Aleksandra Saše Petrovića koji je nagrađen na filmskom festivalu u Kanu. Ovaj Festival je Olivera Katarina zatvorila koncertom na kojemu se pored nje učestvovale i Nana Muskuri i Dajan Vorvik. Nagrađena je i za film «Goja» (1971) na filmskim festivalima u Moskvi i Veneciji.
Glumila je Olivera Katarina u filmovima značajnih južnoslovenskih reditelja kao što su Puriša Đorđević, Soja Jovanović, Đorđe Kadijević i Saša Petrović, ali i inostranih Đanfranka Parolinija, Alberta Latuade, Majkla Armstronga i Konrada Vulfa.
Posebni pečat umjetničkoj karijeri Olivere Katarine daje i muzička dimenzija njene ličnosti. Snimila je 22 singl albuma i 11 LP albuma sa srpskom, romskom, grčkom, indoženskom i crnačkom muzikom. U čuvenoj francuskoj «Olimpiji» održala je 72 uzastopna koncerta.
Umjetničku karijeru Olivere Katarine čini i njeno spisateljstvo. Tako je autorica zbirke poezije «Beli badnjaci», a zastupljena je i u Antologiji poezije o Kosovu. Napisala je i memoarsku prozu pod naslovom «Aristokratsko stopalo».
Filmografiju Olivere Katarine čine filmska ostvarenja kako u južnoslovenskom ambijentu, tako i vani. Treba pomenuti sljedeće filmove u kojima je igrala Olivera Katarina: «Dobra kob» (1964), «Put oko sveta» (1964), «Ponedjeljak ili utorak» (1966), «Vojnik» (1966), «Roj» (!966), «Kommissar X-Jagd auf Unbekanni» (1966), «San» (1966), «Skupljači perja» (1967), «Planina gneva» (1968), «Ima ljubavi, nema ljubavi» (1968), «Uzrok smrti ne pominjati» (1968), «Fraulein Doktor» (1969), «Hexen bis aufs gequali» (1970), «Ann och Eve-de erotiska» (1970), «Ein Grober graublauer Vogel (1971), «Goja» (1971), «Polenov prah» (1974), «Derviš i smrt» (1974), «Partizani» (1974), «Crveni udar» (1974), «Čarlston za Ognjenku» (2008) i drugi.
Televizijska ostvarenja (drame i TV emisije) u kojima je svoj angažman imala Olivera
Katarina su: «Belo u belom» (1964), «One i on» (1964), «Akcija inspektora Rukavine» (1965), «Devičanska svirka» (1973), «Partizani» (1974), «Sedam plus sedam» (1978), «Zarudela zora na Moravi» (1979), «Jelena Gavanski» (1982), «Urime, Urime» (1982) i «Vuk Karadžić» (1987).
Pozorišna karijera Olivere Katarine odvijala se od 1961.godine kada je ostvarila ulogu Koštane u istoimenom komadu Bore Stankovića u produkciji beogradskog Narodnog pozorišta. Pored beogradskog nacionalnog teatra igrala je Olivera Katartina i na scenama: Ateljea 212 i Pozorišta „Joakim Vujić“ u Kragujevcu.
Pored pomenute Koštane ostvarila je Olivera Katarina uloge i u komadima Miloša Crnjanskog („Tesla“), Ivana V. Lalića („Majstor Hanuš“) i Vuka Vuča („Hladna guščija džigerica“). Pored ovih predstava koje pripadaju južnoslovenskoj dramatskoj baštini Olivera Katarina je ostvarila na pozorišnim scenama i uloge u komadima Hasinta Benaventea („Igra interesa“) i Alana Patona („Plači, voljena zemljo“).
Režije pozorišnih predstava u kojiima je igrala Olivera Katarina potpisuju: Braslav Borozan, Dušan Dobrović, Aleksandar Glovacki, Milenko Maričić, Milenko Misailović i drugi.
Kada su južnoslovenski filmski i televizijski reditelji u pitanju onda je tu mnoga veća plejada značajnih reditelja kao što su: Aleksandar Đorđević, Puriša Đorđević, Ljubiša Georgijevski, Predrag Golubović, Stole Janković, Soja Jovanović, Đorđe Kadijević, Vatroslav Mimica, Sava Mrmak, Saša Petrović, Jovan Ristić, Slavoljub Stefanović-Ravasi, Zdravko Šotra, Zdravko Velimirović i drugi.
Igrali su sa Oliverom Katarinom na teatarskim scenama mnogi značajni glumački protagonisti beogradske teatarske scene kao što su: Severin Bijelić, Bogić Bošković, Vuka Dunđerović, Branislav Jerinić, Petar Kralj, Stanislava Pešić, Raša Plaović, Ružica Sokić, Danilo Stojković, Mihailo Viktorović, Miloš Žutič i mnogi drugi.
Na filmskom platnu glumački partneri Olivere Katarine bili su, pored ostalih: Mija Aleksić, Stole Aranđelović, Neda Arnerić, Petar Banićević, Faruk Begoli, Adem Čejvan, Stojan Dečermić, Boris Dvornik, Predrag Ejdus, Bekim Fehmiu, Božidarka Frajt, Olivera Marković, Rade Marković, Viktor Starčić, Đuza Stojiljković, Danilo Bata Stojković, Fabijan Šovagović, Ljuba Tadić, Bora Todorović, Janez Vrhovec, Pavle Vuisić i Bata Živojinović.
Iako je od sredine 80-ih godina XX vijeka Olivera Katarina izopštena iz pozorišnog, filmskog i televizijskog života južnoslovenskog areala, iz neumjetničkih razloga, ostala je uvijek svoja i nezaboravna. Pokazalo se da i pored razloga koji su daleko od umjetničkih, pa i normalnih komunikacijskih nekoga ko je Olivera Katarina ne može prekriti veo zaborava. Možda se njene pozorišne uloge i manje pamte, ali Lenče iz „Skupljača perja“ ostaje zauvijek i za nezaborav. Kakvi god režimi budu dolazili i koliko se god budu obračunavali sa onima koji su po njih nepoželjni 1967. godinu i „Skupljače perja“ i Kanski festivl te godine neće moći nikako izbjeći. Koliko god se trudili tako nešto da urade biće bezuspješno. Kod Olivere Katarine i njenih umjetničkih kreacija sve se međusobno ispreplelo: i talenat, i šarm, i fascinacija. Jednom riječju diva na filmskoj i televizijskoj sceni. Ako neko odigra ulogu Lenčeta opčini mnoge. I ništa više da se ne uradi. To se pamti i to je mjerilo i pozorišta i filma. I umjetničke kreacije. Ako nema takve i takvih uloga i kreacija nema ni predstave, ni filma. I tada ne postoji bilo šta što može spasiti predstavu ili film.
U umjetničkim kreacijama Olivere Katarine, bez obzira da li je riječ o teatru, pozorištu, filmu, televiziji ili muzici najvažniji refleks umjetničkog doživljaja je u dušama posjetilaca i publike. A to znači da sve ono što je radila i uradila Olivera Katarina na mnogim scenama i formatima je mnogo važnije od tamo nekih reakcija bezimenih i već zaboravljenih pojedinaca koji mogu nanijeti čovjeku samo tugu i zlo. I zbog toga umjetnost koju personifikuje Olivera Katarina u pozorišnom, filmskom ili muzičkom iskazu grmi od kreacije i energije u jednom umjetničkom velegradu raznovrsnih poetika.
Piše: Srdjan Vukadinović