Peto natjecateljsko veče 34. brčanskih kazališnih / pozorišnih susreta dovelo je na pozornicu Doma kulture još jedan komad srpskog dramatičara, filmskog scenarista, književnika i akademika Dušana Kovačevića. Nakon „Hipnoze jedne ljubavi“ beogradskog Zvezdara teatra, u režiji autora, odigran je „Sabirni centar“, koprodukcija Pozorišta Prijedor i Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke, premijerno izvedena prije mjesec dana. Režiju, adaptaciju i dramaturgiju potpisuje brčanskoj pozorišnoj publici već dobro poznat autorski dvojac: Marko Misirača i Ivan Velisavljević, njihov projekt „Sinovi umiru prvi“ prema dramskom predlošku Mate Matišića otvorio je lanjske, 33. Susrete. Nije se promijenila niti ekipa stalnih suradnika: scenografiju potpisuje Dragana Purković Macan, kostimografiju Jelena Vidović a muziku Petar Topalović, ujedno brojni glumci iz Matišićeve predstave igraju i u komadu Kovačevića: Đorđe Marković, Ljubiša Savanović, Zlatan Vidović, Aleksandar Stojković, Goran Jokić, Boško Đurđević, Nataša Ivančević, Milka Brđanin, nova lica su Boris Šavija, Bojan Kolopić, Snježana Štikić i Slađana Zrnić, iz NPRS, te dva glumca iz prijedorskog teatra, Dean Batoz i Siniša Vučićević. Riječ je, dakle, o standardnoj ansambl – predstavi, ukupno je 14 protagonista, no sve djeluje skladno i uigrano, važnost i upečatljivost nijedne role se ne izgubi, dramski rukopis Dušana Kovačevića, njegove britke, oštre i ubojite replike odzvanjaju jednakom snagom i žestinom kao u već viđenim uprizorenjima njegovih komada – a ipak, sve je nekako novo, svježe, gotovo bih rekao izglobljeno i iščašeno prema onomu što smo navikli gledajući ga u teatru.
„Sabirni centar“ Kovačević (rođen 1948.) piše 1982., on je tada već poznat i etabliran dramski pisac i filmski scenarist, iza njega su kultni „Radovan III“ i „Maratonci trče počasni krug“ u pozorištu i „Poseban tretman“ i „Ko to tamo peva“ na filmu, i to je peta njegova komedija, najhumornija, mada je polovina lica u njoj sve mrtvac do mrtvaca… No, u „Sabirnom centru“ smrt nije smrt, već autorski uslovni domišljaj da iz još jednog aspekta prikaže naše naravi ili bolje naše naravi kroz naš mentalitet. Omiljena Kovačevićeva tema je licemerstvo u malograđanskoj porodici, napori da se sačuvaju forma i privid pristojnosti, patrijarhalnog morala, ljubavi, prijateljstva, a na svakom zaokretu otkriva ne samo iskrivljeno lice niskih interesa, podmetanja, prevara…“ (Jovan Ćirilov, iz programske knjižice praizvedbe u Beogradskom dramskom pozorištu, režija ljubomir Draškić, 1982.) I taj dio u Kovačevićevom komadu u predstavi, što je potpisuje tandem Misirača – Velisavljević, poštuje se dosljedno i vjerno, novina je u pristupu vremenu i prostoru scenske radnje.
Njih dvojica, naime, premještaju dramski narativ iz jedne male, zabite srpske varošice u grad, Banja Luka je mjesto gdje se sve događa, promijenjena je i profesija glavnog lika, on više nije arheolog, koji nabasa na prolaz između dva svijeta, živih i mrtvih, ovdje je on umirovljeni profesor povijesti čija je životna želja i poslanje da podigne Muzej narodne revolucije. Koje? – pa one kojom je stvorena bivša država, koje također više nema pa tako ni sjećanja na nju i njene heroje. I tu je drugi ključni, obrtni moment banjalučko–prijedorskog „Sabirnog centra“, vrijeme u kome se likovi pojavljuju i djeluju pomaknuto je par decenija unaprijed, sada je to početak devedesetih godina prošloga stoljeća, presudno i kobno, kada se upravo ruši jedan sustav i jedna povijest koja nas je, dobrim djelom, oblikovala. Kaže Velisavljević: „Hteli smo da se bavimo onim simboličnim trenutkom u našem vremenu kada su živi počeli da beskrupulozno ruše mrtve, ubijaju, zatiru i s prezirom uništavaju jednu civilizaciju – Jugoslavije i socijalizma…“
U komadu „Sinovi umiru prvi“ Mate Matišića dramaturg Velisavljević i redatelj Misirača otkopavali su, zajedno sa Matišićem, i ponovo zakopavali mrtve i nestale u zadnjem ratu, promijenivši također mjesto zbivanja, lica, dijalekt, i to vrlo uspješno. U „Sabirnom centru„ Dušana Kovačevića oni idu korak dalje, opet se bave mrtvima i živima ali sada mijenjaju i dimenziju vremena, sve se promatra iz jedne druge vizure i samim tim dobiva, naravno, i nova značenja. Ta spona s vremenom u kojem živimo, a koje je, priznali mi to ili ne, upravo posljedica tih događaja iz devedesetih godina, stoga je mnogo vidljivija, žešća, surovija, predstava je upravo onoliko mračna i tegobna kao i doba u kojem jesmo. Nije slučajno da su posljednje riječi drugi put umrlog profesora povijesti: „Svi ste vi razbojnici“ – to je krik čovjeka na samrti koji je doživio konačni poraz sagledavši istinu: u društvu, u obitelji, u vremenu u kojem živi a koje mu nije dopustilo da ostvari svoj životni san.
„Živimo sve više kao praistorijski ljudi – nemaština nas vraća u mase demonstranata, nalik na plemenske čopore, idemo u lov iz koga donosimo zabranjenu lovinu s mutnim pričama, igramo se istinom kao da nikada nismo sreli, upoznali i čuli za greh, svoje predstave izvodimo u osiromašenim pozorištima kao u pećinama, s rasvetom nešto boljom od vatre i sa saplemenicima, uplašenim od života izvan njihovih betonskih skloništa.“ Tako je pisao i govorio Dušan Kovačević, na tragu tih njegovih misli ponuđeno je i jedno novo, drugačije čitanje „Sabirnog centra“, predstave hrabrog koncepta i jasne, čvrste strukture.
Piše: Mladen Bićanić