Nakon svih igranja u predstavi “Jugoslavija, moja otadžbina”, a pogotovo nakon dobivanja četiri nagrade za vašu ulogu , kako se osjećate nakon večerašnjeg igranja pukovnika Nedeljka Borojevića u Brčkom na „daskama koje život znače“ gdje vas gledamo uživajući u vašoj glumi skoro već 20-ak godina?
Pa da. Mislim, ja sam nekako i odrastao kao glumac uz ovaj Festival, kao i uz Festival u Jajcu i mogu reći da uvijek rado igramo pred brčanskom publikom i drago mi je što smo baš ovom predstavom „Jugoslavija, moja otadžbina“ imali prilike da pokažemo večeras, jer smo je dosta igrali u regionu i bio je to i kuriozitet zato što se i Brčko spominje kao jedan od toponima u predstavi u kojoj naš glavni junak Vladan Borojević kreće u tu potragu za svojim ocem Nedeljkom Borojevićem. Tako da je ovo bila jedna neizbježna tačka gdje predstava treba da se izvede i zato mi je bilo veliko zadovoljstvo da večeras igram ovdje u Brčkom.
Moj, ali mislim i opći dojam je, kadgod dođete da igrate ovdje u Brčkom, vrlo ste upečatljivi, dinamični, uvijek date glumački maksimum od sebe, tako da ste i večeras povukli veliki glumački teret u ovom komadu koji bez pauze traje preko 140 minuta!?
Pa hvala vam na tim riječima. Ne znam sam šta tačno da kažem sada na to… Mislim da se to tako zadesilo, tako namjestilo i meni je to igranje na sceni uvijek veliko zadovoljstvo. Ja neskromno mogu da kažem da jesam glumac od energije, od temperamenta, što znači da mogu da na svojim leđima sve to da vučem, i vjerovatno reditelji to i prepoznaju pa mi i daju takve zadatke gdje trebam da budem nekakav, ili motor predstave ili onaj koji gura cijelu tu stvar na sceni. Mada to, opet kažem, bez mojih kolega koji smo svi tu nekako jednako u dramskom materijalu, jednako strasno prihvatamo tu cijelu stvar, jednako razigrano prolazimo kroz cijelu ovu stvar, ne znam kako da je nazovem, mučnu priču.
Priča je mučna, priča je gorka, i priča je naša!?
Ova priča je neminovna. Neminovno je da se svi mi nekako suočavamo s tim, nekim vremenima i bremenima prošlosti, jednim vremenom u kojem sam ja recimo imao 13 godina. Naprimjer, kad sam izbjegao iz Visokog, i onda je meni bilo jako stalo da probam nekako iz tih dokumentarističkih materijala iz kojih je jako teško prokljuviti šta je, ustvari, bilo istina. Sve te predstave koje se bave posljedicama tih vremena i nekim rasturenim porodicama, sve mi to nekako ide u prilog da se nekako na svoj lični umjetnički način, kroz neku svoju prizmu ličnog obračunam i uhvatim u koštac s tim nekim stvarima koje nas sve skupa opsjedaju, koje su i mene opsjedale, i sada, i kao dijete, i ta mučna priča će nas, nažalost opsjedati, još dugo, dugo godina“.
Predstava ima koherentnu kompoziciju, vrhunsku dinamiku, sjajnu glumu cijelog glumačkog ansambla, odličnu nadopunjujuću ekipnu igru na sceni, i može se reći da predstava “Jugoslavija, moja otadžbina” nema slabe tačke. Može li ova predstava, može li bilo koja predstava, komad, drama, pozorište-kazalište, uticati na individualnu i kolektivnu našu svijet?
Pozorište nažalost ne može da utiče ni na kakvu kolektivnu svijest. Mislim da su to zablude da pozorište može da mijenja svijet, da ima takvu ulogu. Mi bismo to svi voljeli, to da pozorište ima mnogo veći uticaj i ulogu nego što ono zaista ima. Istina, pozorište može na nekom individualnom planu nekome neke vidike, neke perspektive da otvara koje nije imao do sada, ali generalno mislim da sam tu priličan pesimista u tom nekom smislu, da pozorište sad tu treba i treba i da može da mijenja stvari. Čak mislim i da ne treba. Pozorište je tu da postavlja neka pitanja, da se ljudi prosto pitaju čak, da pozorište pokazuje pravo lice neke stvarnosti.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković