Benjamin Bajramović rođen je 9. siječnja 1989. godine u Zenici. Diplomirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2011. godine. U predstavi „Kuća“, Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, utjelovio je ulogu Crnog.
Kako je bilo glumiti dilera i kako su tekle pripreme za ovo ulogu?
Sama priprema za ulogu Crnog je bila teška, jer kako da kažem, nemam doticaja s narkomanskom scenom i sve to mi je bilo strano i nepoznato, ali sam uz pomoć redatelja i dodatnih raspitivanja u određenim segmentima uspio da bar koliko toliko obuhvatim, ako ne iskustveno, onda bar misleno što to znači biti diler. Smatram da sam publici dobro dočarao lik Crnog. Pripreme u trajale oko dva mjeseca, ne samo moje nego kompletne ekipe koja glumi u ovoj predstavi.
Crni je u predstavi pokazao agresivnost, ali i nedostatak ljubavi zbog koje je postao takav?
Da, od čovjeka koji je poluagresivan, na kraju prikazuje čovjeka koji je proživio određene traume u životu, a posebno od strane majke koja ga nije dovoljno primjećivala i od koje nije dobijao dovoljno ljubavi i pažnje. Zbog loših djela, dio života je proveo u zatvoru, a po izlasku majka mu se razboljela i u kratkom razdoblju je preminula, a on sebe okrivljuje za njenu bolest i smrt, te je to sve na njega uticalo da je postao agresivan.
Na sceni je postavljen tepih, kojeg Crni često pomjera, gužva pa ga ponovno namješta. Što tepih predstavlja u ovoj predstavi?
Tepih je scenografski element, on funkcionira na dvije razine, prva razina je da on označava prostor u kući, u dnevnom boravku se uglavnom nalazi tepih, a druga razina je da on metaforički predstavlja unutrašnje stanje likova. Način na koji mi manipulišemo tepihom jeste odraz unutrašnjeg zbivanja svakog od nas.
Sve manje je ljudi koji se međusobno cijene i uglavnom svi misle samo na sebe, baš kako i u večerašnjoj predstavi. Slogan ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta jeste „Bolest društva“. Kako vi kao umjetnik gledate na to?
Da, slogan „Bolest društva“ upravo odgovara ovoj predstavi. Smatram da je dolaskom interneta i sve popularnijih društvenih mreža ta sebičnost kod ljudi više izražena nego prethodnih godina, kada nije bilo društvenih mreža. Da li je to baš tako ne znam, možda je i prije bilo, ali nismo imali priliku to da vidimo. Nije bilo toliko izraženo kao sada kada ljudi sve moguće objavljuju na društvenim mrežama, pa mislimo da je sada to u porastu.
Ovo djelo, odnosno diplomski tekst Benjamina Hasića napisano je prije nekih 6 godina. Kako publika reaguje na samu predstavu?
Mogu slobodno reći da, iznenađujuće, dobro ju prihvaćaju s obzirom na to da je tema dosta depresivna, generalno i cijela predstava je dosta depresivna. Do sada smo zaista imali dosta dobre reakcije i od kolega koji su gledali predstavu, mislim na druge glumce, redatelje, pisce i mnoge druge kazališne ljude, a i obična publika, mada ju ja ne volim tako nazivati, nego su za mene to ljudi koji nisu kazališni profesionalci. Tako da smo zaista sa svih strana dobili dosta dobre reakcije na izvedbu predstave „Kuća“.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dejan Đurković