Zlatan Školjić u “Kući” igra Sašu, ovisnika, mladića bez motivacije i moći da se otrgne beznađu. Ulogu je posvetio svome preminulom prijatelju.
Prethodne godine gledali smo Vas kao Aldina Pegaza (Sedam strahova), kriminalca koji vrši teror u svojoj zajednici. Da li su Pegazi uzork onoga što Vi sada u ulozi Saše doživljavate ili je to ipak nešto na individulanoj razini kao pogled na svijet?
Pegazi su ti koji omoguće ljudima da sebi sami potpišu neki kraj. Kad su ljudi teško očajni potežu za kockom, narkomanijom, tražeći izlaz u stvarima koje nisu dobre. Oni na tome vrlo dobro zarađuju, pogotovu u zemljama regije, ne samo u našoj zemlji.
Mlad ste tim; pisac, reditelj i glumačka postava. Kakav je međusobni odnos u radu u usporedbi sa starijim kolegama i rediteljima?
Ima ogromne razlike, kada govorim iz svog iskustva; ima razlike u tome što kada dođu neki stariji ljudi sa ogromnim iskustvom, mlad glumac onda doživi jednu vrstu blokade jer ipak imate poštovanje prema nečijem dugogodišnjem radu. A kada dođe osoba vaših godina, onda sve izlazi samo, tu izađe na vidjelo taj naš zajednički generacijski stav o svijetu u kojem živimo i o problemima kojima se bavimo u predstavama. Ovo je naša priča koju ljudi koji su stariji od nas možda razumiju, možda ne razumiju, ali je sigurno ne vide istim očima kao mi.
Radi li se dovoljno predstava koje govore o Vašoj generaciji?
Mogu reći za kuću čiji sam član da se u zadnje vrijeme trudimo da dajemo mogućnost mladim piscima. Naravno, uvijek dajemo mogućnost bh. autorima bez obzira na godine, ali u zadnje vrijeme se trudimo da su to mladi ljudi, jer mnogo dramaturga izlazi svake godine i treba im svima dati šansu – oni svašta imaju da kažu, svašta su preživjeli, to je naša generacija. Sad su neki drugi problemi. Naravno, postoje neki klasici, tekstovi koju su svevremeni, koji se uvijek mogu raditi, ali sigurno da je potrebno novih tekstova, da je našoj publici potrebno “svježih tema” bez obzira da li su one teške ili za ne.
Neke od tema u ovoj predstavi su transgeneracijska trauma, toksična očekivanja, naročito od muškaraca, koji istovremeno čine od žena koje vole sapatnike i žrtve njihovog ponašanja. Žene su, s druge strane, glas razuma.
To inače tako i biva u ovom muškom društvu u kojem živimo. Mi smo ovdje navikli da su muškarci glava kuće i onda taj muškarac, ako krene niz brdo, vuče cijelu porodicu pa tako i suprugu, ženu, djevojku. U zadnje vrijeme se budi ženski glas, možda se nešto promijeni na bolje. Ali u našoj državi malo ćemo morati sačekati.
Glumite ovisnika i ne mogu da se ne sjetim “Trainspottinga”, to mi je referentna tačka kada govorimo o prikazivanju, o glumljenju ovisnosti, u tom slučaju u filmu. Ima li odgovornosti; straha da to ne pređe “preglumljivanje”?
Jako je nezgodno igrati i to glumci većinom izbjegavaju. Konkretno u mom slučaju, ovu ulogu sam posvetio mom prijatelju koji je preminuo od narkotika. To je čovjek koji je mene, zahvaljujući savjetima, sačuvao od takvih izleta. Ulogu sam posvetio njemu; nisam ga htio imitirati, ali se sjećam njegovih pokreta, kriza, njegovog govora.
Za koga i za šta vrijedi živjeti?
Vrijedi živjeti radi sebe, jedan je život. I raditi ono što misliš da voliš, što osjećaš da voliš i ne moraš nužno biti u tome dobar, ali bitno je da si sretan kad radiš to što voliš.
Piše: Emina Osmić-Hajdarević
Foto: Dejan Đurković