“Cinizam, ironija i sarkazam. Za što služe? Kome trebaju? Kakva korist od njih? Ko ih iz izmisli? Nizašta, nikom, nikakva, jebo mu ja mater!”, piše nepouzdani pripovjedač u “Zapisima” (Sedam strahova).
“Cinizam je druga riječ za ljenost”, otprilike je zaključak Rutgera Bregmana u knjizi “Human Kind: A Hopeful History”. Bregman na nešto više od 400 stranica knjige uvjerava čitaoce da ljudi po prirodi nisu zli. Ne mogu posve reći da me razuvjerio, ali svakako je poljuljao cinika u meni.
Cinizam je gubljenje vjere da može drugačije, rekla bih. “Iza svake priče ima neki crnjak”, često cinična ja govorim svome uredniku.
“Ovdje nikada nećeš biti sretan”, ponavlja žena ukazanje Besimu u predstavi. Pesimističko je to, cinično, proročanstvo za njegov stan, grad, za cijeli svijet. Čak mu je i ime ironično i cinično -Besim/Nasmiješen, a on se već godinama nije nasmijao.
A i kako bi, glavni lik u košmaru od života svjedoči jednoj od najvećih ironija njegovog života, saznanju da se zlo odlučilo nastaniti u Muzičku školu, čisto iz bolesne potrebe da zauvijek označi svoje prisutvo kao “poklon gradu”.
“U Muzičkoj školi u Zenici su govorili ljudima da idu na pevanje. ‘Pevanje’ su bili krici u toku batinanja. Kada su ti krici postajali glasniji, oni su pojačavali muziku (u muzičkoj su školi) da zaguše te krike”, prepričao je novinar Nemanja Stjepanović, suautor fotomonografije „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina.
A onda braća Pegaz Besimu objasne da niko nije nedužan. Pale se svjetla, ogoljeni smo sada mi, preostala publika (jer onaj drugi dio nije mogao izdržati ni fiktivne scene nasilja, a možda im je samo bilo dosadno) i u nas se upire prstom. “Nisam ja”, imala sam poriv da povičem, a ustvari jesam; svaki put kad sam svezala jezik i ruke pred nepravdom što bogato hrani Pegaze i nagone ih da se razmnožavaju u tolikoj mjeri da sebi kažem “Ovdje nikada neću biti sretna”.
“Niko iz naselja nije ni pokušao pomoći nesretnici. Muškarci su smatrali da bi bio opasan presedan uplesti se u tuđe bračne odnose, a žene su mislile kako ima neke pravde u tome, jer njena ljepota nije bila poštena prema njima. Nije prošlo mnogo i komšiluk se sasvim navikao na Bademine krike, kao što je prihvatio i svakodnevne zemljotresne udarce teške metalurgije iz fabrike.” (Sedam strahova)
U moju kuću često je svraćala djevojčica. Prvo je prilazila dvorištu, a onda se polako uselila preko dana u naš dnevni boravak. Bila sam uvjerena da voli moje dijete. Nije odlazila iz moje kuće dok nije završila sa jelom. Jednom mi je rekla da će opet spavati u hladnoj sobi. Njezinu majku otac je bacio o zid, tačnije bacio je njezinu glavu. Ja, i svih 40 kuća, što se kod nas broji komšilukom, smo saznali šta se desilo.
“Lijena je i neće da radi”, govorile su žene.
Potegla sam sitan potez, nikakav, nisam htjela da se miješam ko Bademin komšiluk; ko okrenuti obrazi iza bijelih okvira Crvenog solitera dok šute pod najezdom Pegaza.
“Nacionalista je uvijek onaj drugi”, piše Dušman Kecmanović; odgovornost je uvijek na nekom drugom, a krvava tijela koprcaju se po najlonu; bageri presađuju kosti; nestaju Alekse.
Je li baš toliko sve crno? Hoće li sva ona izgovorena imena iščeznuti zajedno sa sjećanjem na Schindlerov lift i Sedam strahova? “To nikad, nigdje nije bilo”, možda će neko sutra reći, a onda, ne daj bože, opet sve zbog zaborava ponoviti.
Avdić, Cvijetić, Kulenović spakovali su među korice opomene vješto pretočene u pokrete, raskoš scene, muzike i naglas izgovorenih riječi. I dok dočekamo Dariana da nas izbavi iz košmara od trauma, ja ću prepričati Bregmanov recept za bolje sutra, za svaki slučaj:
- Kad si u sumnji, pretpostavi ono najbolje.
- Razmišljaj po scenariju “svi dobivaju”
- Raspituj se više šta drugi žele.
- Ne osjećaj SA drugima, nego ZA druge.
- Pokušaj razumjeti druge iako ne shvataš kakvo im je polazište za stavove.
- Pokušaj razumjeti da drugi vole svoje, kao i ti svoje.
- Izbjegavaj vijesti.
- Ne tuci fašiste.
- Ne stidi se činiti dobro.
- Budi realan.
Piše: Emina Osmić-Hajdarević
Foto: Dejan Đurković