Ansambl Satiričnog kazališta Kerempuh Zagreb, na ovogodišnjim Susretima brčanskoj publici se predstavio s distopijskom satiričnom predstavom čija se radnja odvija u bliskoj 2030. godini, a u kojoj nesretni narod žudi za superjunakom koji će ga spasiti samoće.
Večeras na sceni izuzetno mlad ansambl i neobična tema, nešto što nas u skoroj budućnosti možda i očekuje.
Rekao bih da je tema samo na papiru neka daleka budućnost, a u stvarnosti je zapravo, bar u nekoj mojoj generaciji zbilja zamislivo. Dapače čak vidimo taj neki razvoj događaja tu kako dolazi prema nama. U tom smislu, koliko god komično i daleko, zapravo toliko zabrinjavajuće blizu.
Kada ste dobili priliku za ovu ulogu, odnosno vidjeli tekst, kakva je bila Vaša reakcija?
Moram priznati sam tekst ima jako puno ogranaka, tih priča koje su jako ekstremne svaka na svoj način, da čovjek kad čita zbilja jako mu je teško odmah vidjeti neku sliku kako bi to scenski moglo bilo postavljeno, za razliku od čitanja Šekspira ili nekog drugog klasika. Tako da je jako puno toga rađeno u procesu u smislu i prilagođavanja teksta i izmjenjivanja scena, i zapravo kreiranja cijelog tog jezika baš na sceni, a ne robovanja samom tekstu. Od prve probe je to bilo jako zanimljivo jer smo svi pratili našeg redatelja, voljenog Krešu /Krešimir Dolenčić/, koji je zajedno sa nama i našim nekim improvizacijama i idejama koncipirao sve.
U satiri je bitno zadržati slobodu i ostvariti zajedništvo, što smo vidjeli i večeras na sceni kroz igru cijelog ansambla. Jesam li u pravu?
Je, definitivno. Moram reći da je redatelj Krešimir Dolenčić tu kao neka vrhovna točka ovog procesa, sigurno svijetla točka našeg spajanja. Uz njega, svi članovi ansambla, moram reći pola nas ovdje u predstavi smo studenti koji su sad nedavno diplomirali ili ja osobno sam još na Akademiji. Tu su nam kolege koji su zaposleni u kazalištu jako pomogli. Mi se i privatni znamo i družimo naravno, ali jako puno znači kada čovjek dođe na ovako jedan ipak ozbiljan teren, kad te neko prihvati i doživljava zapravo kao ravnopravnog kolegu, a ne kao nekog klinca koji je tek došao i nešto se trudi. Mogu reći da sam se, a vjerujem i svi drugi, osjećali kao da smo s njima 20 godina već u kazalištu i radimo zajedno još jednu predstavu u nizu. To je predivno iskustvo.
Ova predstava sadržava mnogo toga, i pleše se i pjeva, stalno ste u pokretu. Moglo bi se reći jako dinamična, zar ne?
Možda imam premalo iskustva i godina, te pogledanih predstava ali usudit ću se reći. To je sigurno jedan potpis našeg redatelja, ta šarolikost u svakom smislu i medija kojima se izražavamo, pjesme, plesa, zajedništva. Tako da čim sam čuo da ću raditi s njim me jako razveselilo baš zbog toga. To je zbilja ona sintagma koja je često potrošena previše u kazalištu, ta kolektivna suigra ovdje zbilja jest neki stvarni faktor i nešto što je nužno da bi mi ovo mogli iznijet. Ono što nosi ovu predstavu smo mi kao neka jedna zajednička jedinica i svaka izvedba je zapravo novi test svih nas da se moramo uhvatiti na početku, biti na istoj valnoj duljini. To je jedan predivan izazov u koji čovjek ne može ući hladan, neobavezno već te potakne da dođeš u kontakt, kako s kolegama tako i s publikom.
Glumite kamermana. Koja je u stvari njegova uloga u predstavi?
Kamerman je koliko god specifičan, kao i svaka druga uloga s druge strane sličan jer je doveden do nekog mogućeg ekstrema koji bi mogao biti posljedica nekog vremena koje nam dolazi. U ovom slučaju kamerman je osoba koja uopće nema oči nego sve gleda kroz kameru i objektiv je zapravo njegov filter kroz koji percipira svijet. I Darian kao čudotvorac kralj samopomoći, i kamermanu kao i svim drugim sudionicima, otkriva da postoji neki čudesan svijet koji je zapravo normalan svijet. U slučaju kamermana to su jednostavno oči. Kroz tu blesavo banalnu stvar, kako kamerman koji nema oči doživljava svijet, čovjek uđe u jednu surovu priču kako bi zapravo sve moglo biti.
Kako ste se osjećali večeras na ovim našim daskama, da li je bilo treme?
Naravno, uvijek u nekoj mjeri ima pozitivne treme, ali ovo što smo pričali oko zajedništva i tipa predstave koji je takav kolektivan, u tom smislu to jako puno pomaže. I publika, čisto energetski, kad stanemo na scenu pomaže. Mogu reći da je bilo apsolutno ugodno i nisam imao doživljaj da sam u nekom stranom mjestu iako sam prvi put u Brčkom.
Kakve su inače reakcije publike na ovu predstavu?
Ovo nam je možda šesta izvedba tako da smo još u nekim ranim fazama. Iako smo očekivali dobre reakcije, publika mislim da doživljava ovu predstavu kao jednu priču umotanu u laganu, zabavnu sat i petnaest minuta igru. Ipak na kraju se dobije jedna emotivna i ozbiljna poruka koja nije prenametljiva nego samo postavlja neke mogućnosti koje se vuku iz današnjeg svijeta. Najveća prednost predstave je što je nametljiva dobrom energijom, a nenametljiva nekim idejama ili insistiranjem.
Najaktualnija tema pandemija, dio je večerašnje predstave?
Nije ugodno, ali je aktualno, a jedna od najvažnijih stvari kazalište je upravo da se dira toga što jest, tako da nije moglo bez pandemije.
Po završetku izvedbe, neki od komentara iz publike su bili da bi bilo dobro da mladi gledaju ovu predstavu. Da li mislite da je samo mladi trebaju gledati?
Dodao bih da u kazalište trebaju prvenstveno da idu mladi. Slažem se s tim komentarima jer je predstava definitivno razumljivija mladima jer je čisto u nekom žargonu i sintagmama koje mladi koriste. Ali baš zbog toga bi rekao da je više za starije kako bi se podučili tome. Isto kao što mladi moraju ići u narodno kazalište, tako stari moraju ići u kazalište za mlade.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković