Nesretnom narodu uvijek je potreban junak, da dođe, ponudi izbavljenje i da ga spasi. Narod traži superjunake, nešto nadnaravno i nezemaljsko. Rijetko shvati da su najveći superjunaci zapravo ljudi koji svojom jednostavnošću, otvorenošću i emocijama mogu napraviti čuda.
Glumci Satiričnog kazališta Kerempuh brčansku su publiku počastili zanimljivom satirom smještenom u ne tako daleku budućnost. Predstavili su nam svijet iz perspektive nesretnih ljudi ovisnih o tehnologiji, modernim načinima komunikacije i opijatima. Vidjeli smo kako žive na marginama, kako žive oni koji su u vječitoj borbi da idu u korak sa svime što im nameće novi poredak. Vidjeli smo i kakav utjecaj na njih takve ima neko ko je potpuno različit, izvan stereotipa, neko čist i neukaljan. Nije u njihovoj satiri bilo teško prepoznati obrazac po kojem se kroji neki novi svijet, koji možda i nas čeka u dogledno vrijeme.
Nakon predstave imala sam priliku razgovarati s glumicom Reom Kamenski-Bačun, koja je bila veoma radosna zbog gostovanja u Brčkom, ali i zbog reakcije publike na predstavu “Darian, hrvatski kralj samopomoći”.
Prekrasan je osjećaj vidjeti pred sobom puno ljudi u gledalištu. Osjetili smo kako kazalište funkcionira kao ogledalo, ono što mi šaljemo to publika i primi, i obratno. Zaista sam osjetila i ogromnu pažnju iz publike i da smo međusobno na našim stranama.
Smatrate li da je ta pažnja djelimično i zbog futurističke tema koja je zapravo ogledalo naše sadašnjosti?
Kada čovjek privatno pogleda to je jeziva tema, jeziva situacija u kojoj živimo i kojoj se ne nazire kraj u neko skorije vrijeme, ali na sceni je katarzično jer ipak dobijemo sretan završetak, rasplet i neki smisao na kraju priče. Trudili smo se pokazati da je čovjek stvaran i kao takav iznad svih tehnologija, pandemija, zavjera i svega lošeg što se na njega polijepilo. Čovjekova bit, esencija i srž je ono što će nas valjda kao ljudsku rasu održati živima još neko vrijeme.
Mislite li i Vi da je superjunak koji svima treba zapravo čovjek?
Tako je, ne treba ga tražiti nigdje izvan čovjek samog. Treba spoznati da su sve supermoći u nama, u međuljudskom kontaktu, razumijevanju, želji za komunikacijom, potrebi da dotaknem jedni druge nečim lijepim i dobrim. To trebamo međusobno pružati i dijeliti.
Predstava je zaista lijepo režirana, scenografija i kostimi pratili su priču, ansambl je također odradio svoj posao kako treba. Kako su tekle pripreme za predstavu?
Probe su bile jako opsežne i intenzivne. Radili smo skoro dva mjeseca, a mjesec dana su bile duple probe, osam sati dnevno. Znojilo se, plakalo, vikalo, svađalo ali to je sve normalno u kreativnom umjetničkom procesu. Pred kraj se počela sklapati lijepa suigra među nama, stvarno smo postali ansambl i ekipa koja, što god se dogodilo, sluša i igra zajedno, jedni s drugima i za druge. S Krešimirom Dolenčićem je uvijek prekrasno i izazovno raditi jer on kada uđe u proces u tome je cijeli. Od početka pa do finalnog proizvoda cijela priča se promijeni pedeset puta. Čak su se neke stvari mijenjale i nakon premijere. Jednom riječju bilo je divno raditi.
I onda nakon određenog vremena stanete pred publiku koja sve upija kao spužva. Da li se nedostatak publike u proteklom periodu mnogo odrazio na glumce?
Jako nam je nedostajala publika. Nedavno smo trebali imati dvije predstave, ali su nam otkazali, pa nam to malo spusti i ubije moral. Zato smo večeras svi došli kao zapete puške, jedva čekajući da izađemo na scenu i da igramo pred publikom . Nadam se da će tako ostati i za naredne izvedbe.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković