Predstava “To nikad nigdje nije bilo” je zapravo jedna intimna priča o gubicima, nesrećama, patnjama, bolestima i, naravno, da ne bude to sve sad tako mračno, to je priča i o optimizmu i o ljubavi i o onome što ostaje na kraju svega, o nekoj čovječnosti o kojoj taj roman fantastično govori.
Vi ste uradili dramatizaciju romana „Istorija bolesti“ Tvrtka Kulenovića. Ovaj roman smatra se jednim od najznačajnijih u savremenoj bh književnosti. U čemu ste vi vidjeli njegov značaj?
Ja sam prvo bio, moram priznati, jako iznenađen i počašćen pozivom da to radim. Onda sam mislio da će to ići jako lako, jer Tvrtka sam privatno jako dobro poznavao. Bio mi je profesor na fakultetu, pa kolega, pa suradnik, pa onda i prijatelj, tako da sam mislio poznajem roman, poznajem likove iz romana, žive i mrtve, i mislio sam da će to biti jako jednostavno. Nažalost, nije bilo iz dva razloga. Prvo, ja sam osjećao tremu skoro kao i kod izlazaka na ispite kod Tvrtka kad sam bio student, a s druge strane, roman je zaista toliko slojevit i toliko stvari nudi da sam shvatio da moram posegnuti puno dublje. Pa sam onda koristio i drugi Tvrtkov roman „Čovjekova porodica“, onda njegove eseje, razne intervjue, zapise, njegove misli „rasute“ na mnogim stranama, ali sam se, takođe, oslonio i na Tvrtkove velike književne ljubavi, to su Dante, Bulgakov i Kiš. Tu sam isto našao neke inspiracije, koje sam unio u ovu dramatizaciju i, naravno, za temu bolesti, o kojoj on piše tako moćno, tako silno, kada je u pitanju bolest njegove supruge i njegove majke, bila je neizbježna Suzan Zontag sa svojim esejima o bolesti. Tako da sam koristio jako puno različitih materijala, da bih na kraju došao do jedne priče koja nije priča o Tvrtkovom romanu, ili samo Tvrtkov roman, nego je priča i o Tvrtku i o ljudima oko njega i o nama danas, o ljudima koji su onda bili i o ljudima koji su tu danas. To je zapravo jedna intimna priča o gubicima, nesrećama, patnjama, bolestima i, naravno, da ne bude to sve sad tako mračno, to je priča i o optimizmu i o ljubavi i o onome što ostaje na kraju svega, o nekoj čovječnosti o kojoj taj roman fantastično govori.
Sad ste djelimično odgovorili i na moje naredno pitanje, a to je, jeste li imali onu dozu strahopoštovanja koje imamo prema velikim književnicima, a kakav svakako jeste i Tvrtko Kulenović, pogotovo zato što više nije s nama i s druge strane zbog toga što je riječ o jednom duboko emotivnom romanu?!
Riječ je zaista o duboko emotivnom romanu, pogotovo kada, kao što sam rekao, lično poznajete sve te ljude i sve te sudbine. I onda to nije samo neki književni, literarni materijal, onda je to zaista emocionalni materijal. A onda sam sjetio, nekad davno, kada sam bio student druge godine pa sam kod profesora Tvrtka Kulenovića pisao seminarski rad, a onda mi je on vratio prvu verziju i rekao „ne zanima mene ništa šta je Dante napisao, ja sam Dantea davno pročitao. Mene zanima šta je Darko napisao“. I kada sam se sjetio toga, shvatio sam da trebam ići iz nekog svog duboko emotivnog doživljaja, tog cijelog materijala. Pitao sam, naravno, Dinu (op.aut. Mustafića, reditelja) mogu li ići u tom pravcu, a on je rekao, dapače, to je upravo ono što nam treba, da mi idemo iz svojih vlastitih priča prema Tvrtku. I tada je zapravo postalo jednostavno raditi dramatizaciju. Onda je postalo lijepo, raspisivalo se samo od sebe onog trenutka kada sam uspostavio neki emocionalni kontakt. Sve do tada, na nekoj intelektualnoj razini, bila je trema, ne strah, nego strahopoštovanje prema ličnosti, prema ljudima o kojima se piše u tom romanu, prema tom djelu i prema tim nekim mojim odnosima s Tvrtkom i s njegovim djelom.
Pomenuli ste Dinu Mustafića, reditelja ove predstave, on ovo djelo opisuje kao jedan od najznačajnijih romana o umjetniku koji je svjedok rata u Sarajevu. Ovo je slojevit roman koji, osim te unutrašnje čovjekove borbe, ima mnogo toga. Tu je i priča epohe, kulturoloških, socijalnih, ali i političkih okolnosti koje su dovele do rata.
Da, to je zanimljivo da se zapravo rat tu pojavljuje samo kao scenografija. Rat se pojavljuje kao okvir i on nije tema tog romana. On je samo jedan teški okvir života jednog čovjeka koji u tim strašnim okolnostima gubi dvije vrlo važne osobe, svoju majku i svoju suprugu. Dvije velike i važne žene svog života, djelimično i zbog toga što se okolo događa rat, njima se ne može pomoći, on je bespomoćan, on ih čak ne može ni sahraniti propisno i dostojanstveno. I onda taj rat kroz tu vizuru postaje puno strašniji i veći. Tvrtko u tim svojim refleksijama, razmišlja i o Španskom građanskom ratu, razmišlja i o ratovima kroz dugu povijest, razmišlja i o teškim epidemijama koje su se događale. Razmišlja o svim tim nesrećama i nevoljama naravno reflektirajući se i na sve okolnosti iz kojih nastaje taj rat, pogotovo ako znamo Tvrtkovu kosmopolitsku životnu situaciju. Prije tog rata njemu je naprosto neshvatljivo da nestaje taj svijet u kojem su svi ljudi zajednički funkcionirali, stvarali jedan isti neki duhovni, kulturni svijet koji se pred njegovim očima raspada i rasipa na njemu nerazumljive načine.
Koliko je važno, a rekla bih da jeste, da se taj glas čovjeka koji se suočava s gubicima najdražih u neka zla vremena čuje i danas kada živimo u vremenu koje nije dobro, a najdraže gubimo, ne u klasičnom ratu, nego u onom u kojem se borimo s pandemijom korona virusa?
Pa najstrašnije je to što najdraže gubimo upravo, kao što ste rekli, bez ijednog ispaljenog metka. Ta Tvrtkova divna priča o njegovoj majci koja polako odlazi zbog starosti, zbog nemogućnosti da joj se u ratu pruži adekvatna pomoć itd, podsjeća me na one strašne situacije u ovoj pandemiji gdje su ljudi gubili svoje roditelje, bake, djedove, a da nisu mogli ni doći do njih, da ih vide zadnji put, da se oproste s njima. A još strašnija mi je bila na mnogo mjesta izrečena i provedena u djelo ta okrutnost svijeta koji je govorio „od toga umiru samo starci, neka umiru, šta nas briga. Neću ja valjda prestati ići u restorane, kafiće i diskoteke zato što će zbog toga neka baba umrijeti “. Svejedno što je to možda i njihova ili baka. Koja je to bešćutnost i ona je mene u ovoj pandemiji najviše užasnula, ta strašna sebičnost ljudi da ne žele ni za milimetar pomjeriti te neke svoje dnevne navike i običaje, neovisno što će time ubiti nekoga, pa možda i svoje najbliže. E to me zgrozilo u ovoj pandemiji. I onda sam pomislio, zašto se zgražavam kada u ratu ljudi postaju tako užasno okrutni, kada evo i u miru, u jednoj velikoj krizi koja je nastala, iz ljudi najednom progovori jedna strašna sebičnost, jedna nevjerojatna nebriga i neempatija prema drugim ljudima oko sebe. Jedna spremnost da se žrtvuju ljudi oko sebe zbog ličnog konformiteta. Ta jedna strašna panika je proizvela jednu užasnu, životinjsku sebičnost. I prirodno je da se ona pojavi u jednom velikom stresu, u šoku, ali nije prirodno da se iz nje ne izađe, da se otkloni, da se postupi ljudski, jer ta empatija je zapravo jedino što nas razlikuje od životinja.
Koliko je ova pandemija inspirativna za umjetnike, za autore?
Pa inspirativna je koliko i svaka velika kriza i trauma. Ja se bojim da će se ta trauma još dugo, dugo, kada se završi ovo sa pandemijom, povlačiti jer ljudi su zaista beskrajno frustrirani. Kompletni životi su se promijenili svima na planeti. Do krajnjih, bolnih, granica su izašle na vidjelo razlike između bogatih i siromašnih, između privilegiranih i potlačenih. To je jednostavno jedna slika koja se ne može tako lako zaboraviti.
Profesore, od 2018. živite u Njemačkoj, radite po cijeloj Evropi … Vrstan ste teatrolog, profesor, dramski pisac, prevodilac, pratite pomno evropski teatar … Kolike posljedice pandemija ostavlja na isti?
Mislim da ostavlja posljedice čijih dimenzija i dometa još ne možemo biti ni svjesni. Bilo koje traumatsko iskustvo kada se događa tek kasnije postajemo svjesni njegovih dimenzija. Jednostavno, način svakodnevnog života se užasno mijenja. Ja predavanja držim na zoom-u, komuniciram sa studenticama i studentima mailon, zoom-om, telefonom…svim mogućim načinima osim oči u oči, onako ljudski, kako se susreću ljudi koji o nečemu razgovaraju. Trebao sam naučiti iz početka kako unijeti neku ljudsku komunikaciju u taj hladni, digitalni, prenos informacija. Tako da se tu jako puno stvari mijenja iz osnova. Gledali smo predstave na ekranu. One koje gledamo uživo su onim strašnim mjerama, koje se odnose na broj publike i niz drugih ograničenja. To su strašne promjene i mislim da ćemo tek za koju godinu postati svjesni u kojoj mjeri su one velike i duboke. I u kojoj mjeri su ostavile traga na naš način života i kulturu.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Krasnodar Peršun, bljesak.info