Bićanićev osvrt na predstavu: Što to nikad nigdje nije bilo?

Treća večer 38. Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčko je dovela umjetnički ansambl Narodnog pozorišta iz Sarajeva sa predstavom „To nikad nigdje nije bilo“ rađenoj po motivima poznatoga romana „Istorija bolesti“, romanopisca, putopisca, scenarista i esejista Tvrtka Kulenovića /1935. – 2019./. Adaptaciju teksta i dramatizaciju potpisujeDarko Lukić, predstavu je režirao, sa punim poštovanjem prema svom nekadašnjem profesoru, lirski i toplo, Dino Mustafić, dramaturzi su Vedrana Božinović i Darko Lukić, scenografkinja Mirna Ler, kostimografkinja Lejla Hodžić, muziku je komponirao Damir Imamović, a vrlo zahtjevnu koreografiju zamislila i provela Ena Kurtalić.

„Predstava govori o vremenu rata“, reći će u jednom razgovoru uoči premijere Vedrana Božinović, dramaturginja: „dakle jednom nenormalnom periodu, mi je radimo u vremenu pandemije, dakle još jednom nenormalnom vremenu. I u svemu tome ponovo shvatim kolika je radost i privilegija baviti se pozorištem. I koliko meni pozorište znači … Darko Lukić je napravio nemoguće – dramatizirao je roman koji se čita na dah, koji je poetičan, intelektualan i duhovit, emotivan i potresan, ali prije svega intiman. Moj posao je bio poštujući njegovu dramatizaciju utkati u sve to lični pečat upravo ovog ansambla, naše priče. Dakle, ništa ne pokvariti…“

Izvanredno usklađena i minuciozna igra čitavog glumačkog ansambla jedno je od osnovnih obilježja predstave, misao i glazba bešavno se spajaju u tom, na momente izrazito lirskom komadu o zaboravu i sjećanju, o bolu i tuzi zbog gubitka voljenih osoba koje neopazice nestaju iz naših života, njihovo trajanje nepovratno se gubi, klizi nam kroz prste a niti ne shvaćamo da istodobno sa njima gubimo i dio sebe, a kada to shvatimo biti će već kasno, njih više nema, ne postoji više ni najmanja mogućnost da im kažemo sve ono što smo propustili, zaboravili ili se naprosto nismo usudili reći im dok su bili živi, tu među nama, a sada je kasno, bespovratno kasno. Predstava je to i o malim radostima i trenucima sreće koje nekada, također, niti ne uspijemo prepoznati i opaziti na vrijeme, u trenutku kada se događaju, a poslije na njih zaboravimo, kao da ih nikada nije bilo. Glumačku ekipu predvodi vrlo siguran Slaven Vidak, on je pisac, sam Tvrtko Kulenović, Vedrana Božinović njegova je supruga Lidija, Kaća Dorić fascinantna u roli njegove majke, ulogu oca nosi Ermin Sijamija, Aldin Omerović Tvrtkov je brat Zoran, u fino izbrušenoj glumačkoj minijaturi, sjajna Emina Muftić predvodi komšije, komšinice i ostale protagoniste ove, unatoč broju lica koja se pojavljuju, vrlo komorne i intimne kazališne drame.

Tvrtko Kulenović bio je čovjek teatra ali i veliki pisac, humanist europskih obzora, njegove misli o onome što se zbivalo u Sarajevu pod opsadom i granatama neizostavna je  i dragocjena riznica, građa nepresušna za predstavu o strahotama i užasima rata ali i vlastitoj boli zbog gubitka najmilijih, jer, kako kaže: „ … sa gubitkom ljudi gubim i dijelove svog života …“ Slutnja zla koje se nad nama nadvija u samoj je srži nadolazeće kataklizme, apokalipsa je pred vratima, ništa nas ne može sačuvati od pada u taj ambis, a Tvrtko Kulenović taj nadolazeći užas rata opisuje gotvo lakonski, aforistički:„ … rat je intenzivan oblik života …“ Ali će i primjetiti, precizno i točno: „ … Ovaj rat bio je drugačiji. Jer ovo što je bilo u Sarajevu, to nikad nigdje nije bilo. „A to, što je to ustvari bilo, žitelji Sarajeva najbolje znaju, nitko im ne mora objašnjavati strahote tih strašnih dana i besanih noći niti im tumačiti zašto toga nigdje drugdje nije bilo. Predstava je to za pamćenje, opominjuća, puna neke duboke tame i sjete, ali nikako beznadna – neka trajna lirska, poetska nota u njoj preovladava sav horor vremena u kojem se zbiva.

Predstavom sarajevskog Narodnog pozorišta brčanski festival otvara blok gostovanja što ga čine četiri bosanskohercegovačke kazališne predstave koje su odigrane i na ovogodišnjem festivalu be-ha drame u Zenici – zajedničko im je da su sve nastale na tragu romana suvremene bosanskohercegovačke proze, bilo da je riječ o dobro poznatim klasicima ili mladjim autorima: uz Tvrtka Kulenovića, to su Mehmed Meša Selimović, njegov kultni roman „Derviš i smrt“, predstava kojom će završiti 38. Pozorišni/kazališni susreti, te, kada je riječ o novim generacijama prozaika, Darko Cvijetić sa „Šindlerovim liftom“ i Selvedin Avdić i njegovih“Sedam strahova“.

Piše: Mladen Bićanić 

Foto: Dejan Đurković