Kada se do posla i angažmana može doći samo putem nepotističkih i klanovskih veza stvara se izraženo društvo bijede. U takvom društvenom ambijentu manjina, usko povezana, dolazi do zaposlenja i imetka, a ogromna većina živi u bijedi. Što se smanjuje broj neformalnih kanala promocije i napretka oličenih u nepotizmu i klanovstvu za svaki mogući angažman sve je veći prostor i obuhvat bijede. U tom obuhvatu mnogo većeg dijela društva egzistiraju pojedinci koji su kreativni i koji imaju moć i mogućnost da se na bilo koji način angažuju ne bi li sebi obezbijedili bolji kvalitet života. Ako ne mogu da dođu do legalnih poslova, u arealu i društvu na koje su upućeni, mogućnost njihove kreacije je mnogo veća od onih koji se naslanjaju na nepotističke i klanovske kanale. Da nije veća njihova mogućnost u kreiranju neke svoje budućnosti onda bi oni koji se zaklinju na «pošten rad», a ostvaruju ga samo zbog bliskosti sa nekim i nečim uvijek pravili korak ispred i ne bi mnogi kao Rizo (Feđa Štukan), Šapka (Vanesa Glođo), Aleksandra (Gordana Boban) i Boki (Davor Golubović) ušli u sumnjive poslove. Da se kreativnost i profesionalna etika onih zbog kojih pomenuta četvorka ulazi u trgovinu narkoticima uzdižu iznad, spriječili bi sve ono što je danas nusprodukt tranzicijskog doba (kriminal, korupcija, nezakonitost). Ali, pošto to nije tako onda ni oni pripadnici društva čije su mogućnosti i sposobnosti nemjerljive u odnosu na one koji «parazitiraju» ne žele da su bez posla, da su siromašni i da su po materijalnom statusu potpuno marginalizovani.
Isto onako kako se u predstavi «Mirna Bosna» sarajevskog Kamernog teatra 55 dvije porodice, potpuno neprimjetne po svojim dotadašnjim radnjama, odmeću u prostor i ambijent sumnjivih poslova, tako to rade i mnogi drugi. Primjetno ili neprimijetno. U tako polarizovanom društvu izgleda da je mirna svaka zemlja kao što je «mirna Bosna». Naravno da je to tačno ako se zažmiri na događaje, a oni koji su u sumnjivim poslovima i angažmanima došli do pozicija ne žele da diraju neke koji «dilaju narkotike» i rade razne druge sumnjive poslove, jer ne žele da se, na istovjetan način, bilo ko bavi njihovim angažmanima. U letargiji nemiješanja i nediranja u svoj posao mirna je zemlja samo prividno. Bez obzira da li je u pitanju Bosna, ili to može biti i bilo koja druga zemlja ili pojam, a simulirani mir se obije o glavu kad tad. A tada mirnu zemlju može stvoriti jedino suočavanje se nečasnom savješću i prošlošću koje zahtijeva radikalan rez u ponašanju i djelovanju.
Predstava pokazuje nešto što svi vide oko sebe. Bavi se ona istinom. Ljudi u scenskim zbivanjima prepoznaju sebe. Jer, većina njih i živi tako kao junaci pisca Borisa Lalića i reditelja Saše Peševskog. To su oni ljudi koji su zanemareni. Oni su neki obični i mali ljudi koji žive neke svoje živote. Zapravo, se trude da žive neke obične živote.
Kamerni teatar je u zadnje vrijeme širom otvorio vrata generaciji mlađih dramskih umjetnika. Generaciji kojoj pripada i veći dio ekipe predstave «Mirna Bosna». To je važno ne samo za one koji pišu, režiraju ili igraju i koji dobijaju priliku da rade, već i za privlačenje mlađe publike u teatar. Na taj način se i omogućava da mladi dramski umjetnici isprobaju svoje vještine koje su stekli na visokim školama scenskih umjetnosti. Baš na toj kamernoj sceni koja je vrlo značajna.
Protagonisti predstave „Mirna Bosna“ pričaju storiju o ljudima koji prepoznaju sebe u komadu. Teatar ima neka ljekovita svojstva i nosi u sebi isto takva sredstva. Jer, ljudi u kazalište dođu da prepoznaju sebe, što je slučaj i sa ovom predstavom. Poslije toga im je lakše da žive jer vide da te probleme koje oni imaju, imaju i drugi ljudi. I onda se ne zatvaraju u sebe i ne pate sami sa sobom. Zato i komad Kamernog teatra 55 u svojoj dramskoj strukturi sadrži efikasna ljekovita sredstva. Posjetioci se puno smiju. Predstava je jako duhovita, iako je tragična. U njoj ljudi prepoznaju sebe. A to ih oslobađa stega i sumnji koje nose u sebi. Sve je u sarajevskoj predstavi posloženo u smislu klasičnog teatra i njegove zadaće da društvo prikazuje samo sebe. A to znači da umjetnost bude ogledalo društva. I u tom smislu ova predstava je ogledalo društva iz pozicije sistema, odnosno nefunkcionalnosti sistema, odnosno društva u kojemu se posao ne može lako naći. U kojemu plata nije dovoljna da se preživi. I u kojem normalni, časni i pošteni ljudi moraju da se snalaze na sve moguće načine. U tom snalaženju se nalazi i tragedija, i komedija ove predstave. I praktično njen najbolji opis je podnaslov drame, a to je komedija preživljavanja.
Ako se daje prilika mladim autorima, a to sarajevski Kamerni teatar 55 zadnjih godina i radi, da se iskažu na pozornici, prije svega kao autori i reditelji komada, onda se samim tim i očekuje da ista bude hrabra i direktna, otvorena i bez ikakvih latentnih pojavnosti. Donoseći na scenu jednu pojavu koja je tabu tema u konkretnom zatvorenom i patrijarhalnom društvu, kao što je trgovanje narkoticima, autorski tim ove predstave ne nastoji da je skriva pod tepih. Naprotiv scenski naglašavajući unutrašnje karaktere likova nastoji samo da opravda takav čin opštim siromaštvom koje je prouzrokovala korupcija i kriminal prisutni u nosiocima vlasti i odlučivanja. Nastojeći da istaklne dimenziju sažaljenja predstava Kamernog teatra ne abolira direktno nosioce radnji prodavanja narkotika od krivice, ali nastoji da makar u scenskom smislu nađe olakšavajuće okolnosti za njih koji su prisutni u ponašanju onih koji bi trebalo da su paradigma društvenog ponašanja. Predstava je svojevrsno ogledalo društva u kome vladaju nepotizam, kriminal i korupcija.
Predstava «Mirna Bosna» je na granici između fikcije i stvarnosti gdje fikciju determinišu oni koji su doveli do opšteg osiromašenja, a realnost oni koji se pokušavaju «snaći» na bilo koji način. Kroz humor i viceve na sopstveni račun, što je prisutno u predstavi, veoma je tanka ta nit između fikcije i stvarnosti. Pokazuje to da kazalište kroz ovu predstavu postaje bitan činilac veoma preciznog skeniranja fiktivaca koji one koji su realni i stvarni guraju u polje svoje odgovornosti. Zapravo nastoje promijeniti međusobne uloge. A to makar u teatru ne funkcioniše.
Piše: Srdjan Vukadinović