Kamerni teatar 55 u zadnjih nekoliko sezona radi ono što je našoj pozorišnoj sredini bilo itekako potrebno, naime, otvara svoja vrata mladim pozorišnim autorima, kako rediteljima tako i piscima, što je naročito važno. „Mirna Bosna“ praizvedba je drame Borisa Lalića, u režiji Saše Peševskog. I piscu i reditelju ovo je prva predstava u profesionalnom pozorištu, a da su ovu priliku sasvim sigurno zaslužili, naposljetku i opravdali, potvrdila je publika, koja je i u Brčkom, očigledno, dobro komunicirala s ovom predstavom, iz čega se može zaključiti da je savremeni domaći tekst ono što bi na našim scenama trebalo biti u prvom planu.
“Mirna Bosna” kroz priču o četvero siromašnih ljudi, koji odluče da to više ne budu, ma koja cijena bila, zapravo govori o onome što je naša društvena situacija u kojoj ljudi zaista jesu dovedeni na rub preživljanja, imaju tek onoliko da fizički prežive mjesec, a sve iznad toga je luksuz. Da li je to život dostojan čovjeka ili je ipak stanje koje, kada je osviješteno, dozvoljava upotrebu bilo čega kako bi se iz tog kruga životarenja izvuklo, pitanje je koje, među ostalim, pita ova predstava.
Što se samog dramskog teksta tiče, on ima vrlo jednostavnu strukturu, gdje se siže razvija, putujući preko dramskih stanica, koje od početne situacije prema krajnjoj konstantno mijenjaju unutarnju atmosferu među likovima, odnosno u predstavljenim životima. Likovi su vrlo živi i očigledno je da je dramski predložak glumcima ponudio odličan materijal s kojim će raditi, pa se tako mogu vidjeti četiri zaista sjajno odrađene uloge. Svaki od likova je potpuno iznutra shvaćen i to se na sceni vidi. Uz odlično načinjen posao koji su uradili Feđa Štukan, Vanesa Glođo i Gordana Boban, valja spomenuti i glumca mlađe generacije, Davora Golubovića, koji je imao težak posao jer igra lik mladića koji ima neki psihički poremećaj ili neku vrstu mentalnog zaostatka. U svakom slučaju on je drugačiji, pomalo jurodivi, onaj koji nešto i nasluti, također u njemu se u određenim trenucima može prepoznati i komentar na generaciju koja ne može da se pokrene i o onome što želi uglavnom samo govori, jer ne može pronaći način da to ostvari. Igrati ovakav lik zahtjeva veliki napor da se ne sklizne u ismijavanje i karikaturu, što bi ulogu onda potpuno uništilo, ali zbog čvrste dramaturške povezanosti likova i situacija i sam komad bi prilično uzdrmalo. Golubović ovaj posao radi dosta dobro, uz vidljivu asistenciju njegovih kolega glumaca koji su svjesni važnosti lika kojeg igra Golubović, ali važnosti toga kako će on biti odigran.
Scenografska rješenja predstave su vrlo jednostavna, pa se ne osjeti toliko činjenica da je predstava nastala i da se igra na kamernoj sceni. Budući da se sve događa u jednom stanu, nije naročito teško prilagoditi se bilo kojoj sceni, a da se ne izgubi skoro ništa od predstave. Naravno, izgubi se ono što kamerna scena svojom prirodom nudi, to je bogatstvo detalja i direktne glumačke igre, ali to, ma koliko šteta bilo, ne narušava funkcioniranje predstave.
“Mirna Bosna” uspješna je predstava koja govori o nama na najmanje dva načina. Onim što je njen sadržaj ona komentira naše društvo, a onim što je njeno postojanje komentira naše savremeno pozorište, odnosno, pokazuje da talenta i ljudi koji dobro rade ne nedostaje, ali da im se bez straha treba dati prilika.
Piše: Kemal Bašić