Gospodine Špišić, za Vas mnogi konstatuju da ste dramski pisac koji realistično postavlja na scenu sve probleme koje društvo ima. Zašto sve realistično, kad ljudi uživaju mnogo više u nerealističnim stvarima, odnosno bijegu od stvarnosti?
Zato što mislim, a u tome nisam uopće usamljen među kolegama piscima, da je stvarnost daleko maštovitija i nadrealnija od naših autorskih maštarija. Tako da mi zapravo „oponašamo“ stvarnost u našim djelima, „prepisujemo“ tu stvarnost kad želimo progovoriti o nekim bolnim društvenim problemima i traumama. Žanr komedije, pogotovo one sa satiričkom pljuskom među spisateljskim alatima, baš je pogodan da se narugamo i isprdavamo neke od najtamnijih strana naših života. Mi u memoriji nosimo tri sjajna asa, tri kralja visprene dubinske satire: Branislava Nušića, Ivu Brešana i Dušana Kovačevića. Nadam se da sam barem mrvicu na njihovom tragu.
I predstava, mogli bismo reći komedija “Žene u crvenom” prikazuje probleme, ovaj put kroz probleme žena, al uistinu su i problemi svih nas. Zašto upravo kroz probleme žena, je li to malo blaže, odnosno humorističnije?
Nije nešto posebno blaže, nego rekao bih još oštrije, jer žene su stvarne heroine svijeta i jedino su one u stanju dostojno se obračunati s porazima, s podlim udarcima moćne bagre koja vlada ljudskim sudbinama. Žene nikad ne posustaju niti odustaju, one do kraja igraju na sve ili ništa. Mi muškarci mnogo smo slabiji u suštini, samo glumimo da smo kao nešto macho definirani. Da nema žena, jadna nam majka, ha, ha…
Kako ste zadovoljni predstavom u cjelini? Je li uspjela dočarati vaše viđenje problema koje društvo ima? Jesu li i reakcije publike to potvrdile?
Jako sam zadovoljan predstavom. Redatelj Damir Mađarić i kvartet divnih glumica zaista su svojski dali sve od sebe da ova priča bude zaigrano ispričana u jednom neorealističkom ključu i baš u nekakvoj pankerskoj noti pobune. Reakcije publike su izvrsne, odlična komunikacija je između gledalaca i mojih junakinja … Izuzetno sam ponosan da se predstava našla na ovom uglednom festivalu i u sjajnoj konkurenciji. Zbog toga mi je zaista žao da vaša publika u Brčkom, zbog ove nesretne koronaške pandemije, neće moći uživo ispratiti moje „Žene“.
Kako je danas biti pisac? Pored drame pišete i prozu, spremate li nešto novo?
Sjajno je biti pisac, jer to je jedan od najljepših zanata odvajkada. Pod uvjetom da vas to zabavlja, da se igrate. Ako primijetim opasnost da me to više ne zabavlja, onda ću isti čas prestati s tim. Vaše pitanje vjerovatno cilja i na to kako je živjeti od pisanja, jer ja sam profesionalni pisac, baš pravi pisac zanatlija. Taj svoj talent upotrebljavam u nekoliko proizvodnih nivoa: pišem drame, prozu, scenarije, radim kao novinar i kao copywriter … Dobro je, ja sam zadovoljan. Trenutno radim na novoj drami i novom romanu.
Kada gledamo regionalno, zemlje bivše nam zajedničke države, gdje nam je kultura danas?
U svim zemljama bivše Jugoslavije imamo fantastičnih umjetnika – glumaca, redatelja, pisaca, muzičara, likovnjaka …, baš zaista na svjetskom nivou, bez pretjerivanja. Problem je u nemarnim društvenim elitama, praznim moćnicima koji opljačkaše šta se opljačkati dalo pa i dalje poput pijavica pohlepno sišu i zadnje mrvice dostojanstva čovjeka. Oni ne mare za naše umjetničke napore. Taman da svi mi utihnemo u isti čas, ne bi se oni ni zasvrbili. Ali, žilavi smo, nemamo namjere utihnuti, ne damo se.
BIOGRAFIJA
Davor Špišić rođen je 1961. u Osijeku. Dramatičar, scenarist i prozaik.
Drame: “Dobrodošli u rat!” (1992., Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku); “Rubnosti” (1993., koncertna izvedba, SKUC Osijek); “Godina dobre berbe” (1998., SKUC Osijek); “Emilija noću”; “Kraljevi kraja”; “Mama Luna”; “Jug 2” (3. nagrada “Marin Držić” za 2001. godinu, praizvedena 2003. u HNK Osijek); “Dry Inn” (prema prozi P. Brucknera); “Kaćuše” (praizvedena 2008. u GK “Joza Ivakić” Vinkovci; HNK Split, 2011.); “Berlin, Charlie”; “Karaoke show” (radijska praizvedba 2004., Dramski program Hrvatskog radija; koncertna izvedba u produkciji Matice hrvatske Osijek, 2004.; koncertna izvedba West Yorkshire Playhouse, Leeds, 2005.; koncertna izvedba Honey-tongued Theatre Productions, London, 2013.); “Medena”; “Alabama” (1. nagrada “Marin Držić” za 2008. godinu, praizvedba u GDK Gavella Zagreb, 2010.; Dramski program Hrvatskog radija, 2011.); “Galeb 2” (nagrada na natječaju Narodnog pozorišta Subotica za novu dramu 2010., praizvedba 2011. u Narodnom pozorištu Subotica); “Vrtlar” (praizvedena 2010. u koprodukciji GK “Joza Ivakić” Vinkovci i Narodnog pozorišta Tuzla); “Zvijezda Danica” (Dramski program Hrvatskog radija, 2017.); “Crne oči” (GDK Gavella Zagreb, 2012.); „Žene u crvenom“ (praizvedba Teatar Ludens, Koprivnica, 2013.; Nagrada publike Teatra.hr za najbolji dramski tekst, 2014.) „Crni kruh“ (praizvedba Theater TKO, Koeln, 2014.; Dramski program Hrvatskog radija, 2016.); „Nebo od gume“ (2. nagrada „Marin Držić“ za 2015.); „Tihe noći“ (u užem izboru na natječaju Europske komisije i HNK Split za novi dramski tekst, 2016.); „Zidarija“ (1. nagrada „Marin Držić“ za 2016.)
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL, 11.02.2016., Osijek