S obzirom da se radi o otvorenom radnom procesu koji nema ni početak ni kraj, a koji čini predstavu sklonu izmjenama iz izvedbe u izvedbu, bez zadatog teksta, kako ste kao glumica prihvatili tu ideju?
Krenuli smo od onih osnovnih pitanja – o glumcu, zanatu, o tome šta pozorište znači danas – baš u ovom trenutku, u ovom “novom normalnom”, šta je to što zanima nas, a šta publiku … na čemu nam je fokus. Svjesni da se odgovori na neka pitanja već sutra mogu promjeniti. U ovim nesigurnim vremenima prolazimo kroz razna emocionalna stanja, koja se brzo smjenjuju i samim tim mijenja nam se i fokus i zato ovakav koncept. Vrlo zanimljivo, neočekivano i za glumca jako inspirativno.
Sa pojavom pandemije sve se promjenilo, pa tako se smanjio i broj kulturnih događaja. Kako ste vi u Zenici pripremali ovu predstavu, može li se reći da je to bio i psihoterapeutski rad, odnosno da se istraživalo kakve su potrebe ljudi u ovo neizvjesno vrijeme?
Za vrijeme “prvog vala” pandemije, kao i svugdje i kod nas su se aktivnosti obavljale online. Tako se održao i festival BH drame, govorili smo poeziju, čitala sam priče i bajke za djecu, puštale su se predstave, ali ništa ne može da zamijeni živu razmjenu energije sa publikom, ona je element bez kojeg teško možemo da funkcionišemo.
I nakon mjeseci i mjeseci nestojanja na sceni, desio se rad na ovoj predstavi, koji je zaista imao psihoterapeutski učinak na sve nas. To je bila naša potreba – da ponovo stanemo na daske koje život znače. Ovo “novo normalno” vrijeme nas uči o snazi sadašnjeg trenutka i ako smo možda na prve probe donosili neke prikrivene emocije straha i neizvjesnost, trudili smo se da se od toga očistimo i da donesemo radost i smijeh kao poklon nama samima, a u konačnici i publici umjesto zagrljaja. Naravno, progovaramo i o onoj “drugoj strani medalje” – o strahu i neizvjesnosti svakodnevnice. Treba istaći i da uspješno plešemo po oštrici između fakcije i fikcije.
Jeste li pronalazili bitne priče za sebe tokom rada na predstavi ili su to samo priče bitne za publiku?
I jedno i drugo. Koliko god da su priče lične i vaše, uvijek postoji neko iz publike ko će prepoznati u njima i dio sebe i svog života. Na primjer, u jednom trenutku progovaram o svom problemu sa znojenjem. Mnogo ljudi mi se javilo i reklo da imaju isti problem, ali da nikada o njemu nisu progovorili, većinom zbog stida. Lakše je kada znaš da nisi sam.
Predstava je u oktobru imala premijeru, kakve su bile reakcije publike odnosno i reakcije publike na slijedećem izvođenju?
Predstava je jako lijepo prihvaćena od strane publike. Čuju priče o glumcima iz vizure glumaca, o našim svakodnevnim problemima sa kojima lako mogu da se poistovjete … “Proba” je red suza i red smijeha.
Na 27. Susretima pozorišta BiH u Brčkom 2010. dobili ste Nagradu za najbolju žensku ulogu (nagrada žirija publike) za uloge Mine, Ksenije i Svetlane u predstavi Bizarno Ž. Hubača u režiji P. Kaukova. Koliko su Vam bitni Susreti i nagrade koje dobijete?
Nagrade su lijepe, kad se dese – one su svojevrsna potvrda rada i truda, ali nagrada je i svaki uzdah, smijeh i aplauz publike. Čest sam gost Susreta i volim doći u Brčko.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: https://www.bnp.ba/