U vremenu pošasti sinkretičkog šunda, lutanja ljudskog za nekim takozvanim boljim prostorom izvan sebe, tjelesnim, duhovnim i emotivnim, zagubio se negdje taj čovjek, s rukama na čelu, usplahiren i uznemiren, samo naizgled uravnotežen! Nažalost! I ne jednog, tisuću Diogena, tog “građanina svijeta” vidimo svakodnevno na ulici s lampama u rukama, gdje traže tog čovjeka, ruke im pružene – a čovjeka, izgleda, nema. Nestaje suobražen s talogom pitanja kuda i kamo sada kada su sve (ne)ljudske svireposti dosegle adornovske granice, ima li smisla nakon zla pisati poeziju, može li umjetnost živjeti a ne kriknuti poput onog velikog i ogromnog krika stoljeća?
I gdje je umjetnost sada? Na koji način opstaje, kako se bori sa svim nedaćama koje su svagda nekako na nju udarale, pokušavale ju osporiti ili “usporiti”, gdje su mnoge druge društvene sfere života imale prioritet u odnosu na njen nastup?! Hoće li se i ovaj put moći oduprijeti tim udarima, hoće li moći odgovoriti na pitanja opstanka, egzistencije, recipročnih vrijednosti onoga na što smo danas ogorčeni ili čime smo razočarani?! Riječ glumca iz redateljeve, scenografske i perspektive autora dramskog teksta uspjela je u sebe uvući metatekstualnost i dijalog s Drugim u nama i onima oko nas, suočila nas sa samim sobom koje je najteže i najbolnije. Tu je naravno i diskusija s identitetima individua i kolektiva, nerijetko kolektivna glava, razmišljanje i ophođenje, borba ideologije i pojedinca, nužda kroz koju se mora proći da bi se postalo jačim i životom natopljen. Korača taj i takav glumac svijetom daske koja život zvuči i znači, kreće se njom kao na sceni vlastitog života, nas, publiku raznježujući, nasmijavajući ili nas pak taj isti glumac rasplače nad onim duboko bolnim i ranjivim što čuči u nama, naizgled nepostojeće ili zaboravljeno.
No nada je sila, ona je hrana i voda da se ipak negdje održao bitni čovjek, koji će nerijetko upravo kroz umjetnost izreći alegorično katkad i izravno, ono što ga boli, tišti i jede. Teatar ima svu tu hranu i vodu da iskaže i pokaže koliko se taj spomenuti talog nakostriješio da metaforom i monologom/ dijalogom glumca/ glumaca katarzično opomene, vrati na ponovni put iskupljenja, da se u vremenu krize unatoč toj sinkretizaciji svega i svačega na javnoj kulturalnoj sceni ukaže da čovjek nije samo ono što sadašnjost kaže, da je kultura imala i imat će opet svoj život i položaj umjetnika/ glumca/ autora i svih inih teatarskih aktera traje i trajat će. Egzistencija je svima od nas danas neizvjesna, teška vremena kuge razaraju i najupornije strahove, no tamo gdje je razaranje, slijedi i stvaranje. Ta je uloga možda ponajviše povjerena današnjem glumcu, gdje svaki od njih upravo igra svoju najveću ulogu.
Moto pod kojim se održavaju XXXVII Susreti pozorišta/kazališta BiH u Brčkom „Pozorište i mi u vremenima krize- nastanak teatra, položaj glumca, nestanak čovjeka“ upravo progovara o tome, o nama!!!