Važite za veoma traženu kostimografkinju i scenografkinju na našim prostorima i šire, a o čemu svjedoče brojne nagrade koje imate iza sebe. U Brčkom gledamo dvije predstave u kojima ste radili kostimografiju i scenografiju, od kojih i u sinoćnjoj predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“. Otkuda inspiracija za ove originalne kostime i kakav je bio put njihovog stvaranja?
Oživjeti vrijeme kojem nisi bio svjedok, a čije tragove i dalje vidiš oko sebe, je bio izazovan zadatak. Živimo u okruženju koje je nostalgično spram takvog vremena, te ako se osvrnemo vidjet ćemo mnogo ljudi koji su apsolutno dosljedni modi i trendovima decenije, nažalost ne zbog svoje nostalgije za odjećom tog perioda, već zbog ličnog socijalnog statusa. Svako „grebanje“ po sjećanju glumaca iz kojih su nastala mnoga rješenja unutar predstave su uveliko pomogla da sklopim cjelinu koja će kostim i scenografiju ove predstave pretvoriti u jedan organizam. U predstavi Sjećaš li se Doli Bel sam imala čast da budem autorica i kostimografije i scenografije, a kada surađujete s redateljem koji dolazi s vizijom koja se u potpunosti slaže sa vašom, onda je sve užitak.
Koliko raspoloženje i stanje duha utječu na Vaš rad, a s obzirom da nerijetko vladaju jednolične boje na sceni?
Uvijek govorim o tome koliko sam privilegovana što radim posao koji volim, te što imam partnera koji mi je i saradnik, pa možemo živjeti naše poslove. Svoj posao shvatam kao igru i kao mogućnost da glasno kažem šta osjećam i mislim. Moje misli i osjećanja nisu sivi, pa vjerovatno tom logikom i moje kreacije skrenu pažnju. Ljepota ovoga posla je što svaki put kada trebaš stvarati, stvaraš prvi put. U suprotnom se ponavljaš i postaješ prosječan.
Proživljavanje vremena jednog sustava koji je uveliko iza nas zahtijevalo je da se na tren vratite i oživite boje tog vremena. Na koji način ste izveli taj, ako se može reci, eksperiment u predstavi “Sjećas li se Doli Bel“?
Najčešći vizualni medij koji postoji kao dokument tog vremena i jesu fotografije, i baš iz tih fotografija je i proizašao kolorit naše predstave. Smeđe nijanse s iskocima u plave i tirkizne tonove oživljavaju sepija fotografije na pozorišnoj sceni.
S obzirom da je iza Vas mnoštvo teatarskih kreacija, kako biste ocijenili njihovu raznolikost prema karakteru uloge, odnosno koliko je teško oživjeti te uloge?
Prilikom nastanka skice za kostim provodim mnogo vremena na probama i posmatram glumce koji je trebaju oživjeti. Uvijek kostim gradim iz glumaca i s glumcima. Ovaj princip rada olakšava simbiozu njih i kostima koji u finalu čini likove. Ako se osvrnem mogu reći da svaki od mojih saradnika sa scene svoj kostim nosi drugačije od kolega, pa čak i da je isti kostim, glumac mu daje drugi habitus.
Jednom prilikom ste izjavili: “U šarenilo svoje glave bježim od sivila oko nas”. Na koji način to radite?
Imam svoj „balončić“ u kojem je cijeli jedan svijet. Svaka moja kreacija je proizašla iz njega … kroz moju sreću, moju frustraciju, tugu ili euforiju. Medij kojim se bavim mi pruža mogućnost da stvaram nove svjetove, iluzije i drugačije stvarnosti, da oživljam vremena koja su iza nas ili koja nas tek čekaju… a u svakom rješenju da su nam dovoljno bliska da bi se poistovjetili s njima.
Što je najveći izazov za jednog kostimografa?
Biti kostimograf u Bosni i Hercegovini nije isto kao biti kostimograf na većem i razvijenijem tržištu. Mogu govoriti u svoje ime, ali veoma često tragam za neobičnim stvarima ili običnim svakodnevnim predmetima, koje koristim u drugačije svrhe od predviđenih. Tokom realizacije prvobitne ideje uvijek nailazim na prepreke, te zbog nedostatka resursa na našem tržištu moram pristajati na kompromise. Često smo u situaciji da sami izrađujemo stvari, što mene kao kostimografkinju i scenografkinju čini vještijom i sposobnijom za svaki naredni projekat. Uživam u komunikaciji s majstorima i mnogo učim od njih.
Razgovarala: Ivana Pirić
Foto: Dejan Đurković