Prof. dr. Srđan Vukadinović, jedan je od vodećih teatrologa u državama Regiona, završio je pet fakulteta, ima nekoliko doktorata iz oblasti društvenih nauka, bio je u nekoliko navrata selektor Sureta pozorišta/kazališta u Brčkom, autor je mnogobrojnih publikacija o teatarskim djelatnicima i teatru, koji su obilježili kraj 20. i početak 21. vijeka, monografija, a kao profesor predaje u BiH i drugim zemljama. Vukadinović se ove godine pojavljuje kao urednik Off (pratećeg programa) XXXVI Sureta pozorišta u Brčkom.
Evo nas negdje iza sredine XXXVI Festivala teatra u Brčkom koji i ove godine ima regionalni karakter. U takmičarskom dijelu, osim iz BiH, pojavljuju se pozorišta iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Po ocjeni publike, stručnjaka, i po mom ličnom sudu, odličan sadržaj predstava i odlična organizacija, a šta Vi kažete na sve to?
Jeste. Jako dobar je i zvanični program i prateći program. Pogotovo što će prateći program u ovom drugom dijelu biti intenzivniji. Imali smo već četiri predstave koje pokazuju veliko zadovoljstvo i radost publike, a mislim da će drugi dio XXXVI Festivala, od ponedjeljka do četvrtka, biti još zanimljiviji. U ponedjeljak se igra „Kiklop“, grandiozno djelo Ranka Marinkovića. Jako teško scenski za postaviti, a to je napravljeno pod rediteljskom palicom Saše Anočića, koji je, inače radio čuvene „Kauboje“, koji su, čini mi se, ostavili najviše traga na dosadašnjim Suretima pozorišta/ kazališta u Brčkom. To je predstava koja traje tri sata i možda će biti teška za jedan dio publike, ali Marinkovićev jezik je takav da u svakoj rečenici ima svoju posebnu filozofiju.
Onda dolazi jedna predstava iz Crne Gore. To je predstava „Kozocid“ Gradskog pozorišta Podgorica; ne Crnogorskog narodnog, nego Gradskog pozorišta Podgorica, a to je bivše Dječije pozorište. Tekst je pisala Vida Ognjenović, koja je i režirala predstavu. Ona je za taj tekst dobila Sterijinu nagradu ove godine na Sterijinom pozorju. I zaista to je nešto što je danas itekako aktuelno, a vidjeli smo da mi ovdje imamo tranzicijske priče u ovim prethodnim predstavama koje se u posttranzicijskom refleksu očitavaju kao velike slabosti, kao velike greške, veliki nedostaci. I ovdje je takva priča, dosta prozaična u nekom periodu poslije II svjetskog rata. U Crnoj Gori su odlučili da potamane sve koze i da ulažu u industriju i velika postrojenja. Međutim, pokazalo se da je to bio ogroman promašaj i danas se kroz razvoj poljoprivrede, ne samo Crna Gora, nego kompletan Region pokušava vrati tim djelatnostima.
Zatim predstava „Dolly Bell“ koja je sigurno ove godine reprezent bosanskohercegovačkog teatra, a to je predstava koja je već na nekim festivalima dobila značajne nagrade, kao što je Festival Marulovi dani, kao što je festival Dani Zorana Radmilovića u Zaječaru, i ne sumnjam da će i ovdje biti jedna od predstava koje će biti u najužoj konkurenciji za sve nagrade, i za ovaj Gran prix, i za ove nagrade u bosanskohercegovačkom dijelu.
Tu je i „Petrijin vijenac“ Dragoslava Mihajlovića, opet jednog velikog pisca. Malo neobična predstavu gdje zajedno igraju tri glumice, jedna glumica je Petrija do 22, ili oko 22 godine starosti, druga je do jedno tridesetak godina starosti, a treća Petrija je ona u starosti.
Znači, imamo nekoliko tekstova koji su, slobodno se može reći, klasika. Marinković kao pisac i Kiklop koji je mnogo puta i ekranizovan i igran u pozorištu, „Dolly Bell“ je na filmskom platnu ostvario zaista velike uspjehe. Petrija opet na filmskom platnu je ostvarila značajne uspjehe, a evo ih i u pozorištu. Svaka od ovih tema govori o tome da se mi itekako vežemo za prošlost što svakako nije dobro. Još živimo u prošlosti u nekom folklorno- tranzicijskom smislu, o sadašnjosti malo razmišljamo, a o budućnosti nikako. Znači – mi vidimo da su sve ovo neke teme koje su se dešavale ili događale u prošlosti, a pokušavamo da gradimo sadašnjost. Ne možemo sadašnjost na prošlosti graditi. Ništa se iz prošlosti nije vratilo, nijedan sistem koji je urušen nije se obnovio. Doduše, imamo iluziju da se nešto može vratiti, da imamo takav razvoj poljoprivrede o kojem govorimo i koji je nekada bio, pa industralizacija -to ne može. Da se može vratiti sistem južnoslovenskog društva koji je bio prije devedestih godina, ne može. Ništa se nije vratilo, pa čak ni Pinoče nije uspio uz svo silno oružje i silu u Čileu da se vrati, pošto je doživio poraz putem glasačkih listića. Treba da prošlost arhiviramo i da se ona nalazi u vitrinama nekih knjiga i muzejima, ili u koricama knjiga. Ako može kakav refleks ili agens koji je poslužio, to je dobro. Ali u svakom slučaju na tome ne možemo graditi sadašnjost. Sadašnjost su opservacije koje već danas poprimaju neke druge razmjere jer mi danas živimo u jednom vrlo dinamičnom svijetu gdje se stvari mnogo brže dešavaju nego prije dvije ili tri decenije. Inormatika uzima svoj danak. Jednostavno te tehnologijske datosti postaju danas jedno stanje i proces koji nam diktiraju sve.
Mi vidimo da su mnoga dešavanja u ovim predstavama upravo uslovljena tim tehnologijskim datostima – i taj stepen nasilja, veliki stepen nasilja, i poremećeni odnosi u porodici, i zatvoreno društvo. Sve je to upravo odlika tih tehnologijskih datosti koje imaju naum da iz jednog centra upravljaju ljudima kao šarafčićima i da se onda oni tako ponašaju. Ukoliko neko iskoči iz te mašinerije, onda je on nepoželjan, onda je za odstrel, i onda se surovo obračunava sa njim i vrši se nasilje. Nije više bitno da li je neko iskočio u porodici, u gradu, u instituciji gdje radi ili u društvu, ali on postaje meta za odstrel, jer se on kao Don Kihot zaludno bori. Isto tako Joco to radi kad traži pravdu u „Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja“, pozorišta iz Banjaluke, isto tako Kreležina predstava „Pijana noć 1918“, isto to u predstavi „Pink Moon“ pokušavaju neki rok muzičari da iskoče iz tih okolnosti, isto tako se dešava u „Kiklopu“ kao i ostalim predstavama na ovogodišnjim Suretima.
Svi oni koji donkihotovski iskoče, ukažu na neku društvenu anomaliju, licemjerno je iznose na površinu i onda takvi jednostavno postaju dobre mete za odstrel i teško preživljavaju.
U svakom slučaju kad o ovome govorimo, to su danas sve okolnosti, nekakve društvene datosti koje društvo danas čine mnogo složenijim da bi se ono gradilo na reliktima prošlosti, nego jednostavno svi ti momenti moraju biti jako bitni da bi se uzeli u obzir.
A licemjerje je ključni problem u našem društvu. Licemjeran odnos je tu obično kada trebamo nešto razriješiti. Nismo vidjeli, nismo tu, ne znamo o tome, a svi jako dobro znamo sve o tome.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković /Arhiva – susreti.co.ba