Osvrt Elvisa Ljajića: Svijet koji se ne pomjera

Predstava Pink Moon, koju je po tekstu Darija Bevande režirao Saša Peševski (Bosansko narodno pozorište Zenica), odigrana je četvrtog dana Susreta.

Iako je mlad režiser, Peševski je na Susretima već bio kao režiser predstave koja je nagrađena i to za tekst, što bi se moglo dogoditi i ove godine, s obzirom da je Bevanda jedan od onih koji će biti razmatrani za tu nagradu. Predstava se bavi odnosom likova različitih generacija, koji žive u svijetu koji se ne pomjera. Promjenu koju u odnosu na dva centralna lika donosi pojavljivanje kćerke starijeg od njih, moramo shvatiti uslovno, jer se tu ne radi o stvarnoj promjeni već o otkrivanju pravog odnosa između njih dvoje, oca i kćerke, braće, kao i otvaranju mogućnosti uspostavljanja odnosa između Muhe i Barbare. Kroz otkrivanje prave prirode njihovih odnosa i motivacija za postupke i djelovanja, otkrivaju se problemi koji su istovremeno i veoma lični ali i veoma opšti, generacijski i pangeneracijski.

Zlatan Školjić (Muha), Adis Mehanović (Mara), Dina Mušanović (Barbara), Benjamin Bajramović (Brada) dobro su izgradili likove i na sceni su djelovali sigurno, uvjerljivo. Muzički dijelovi su pametno iskorišteni za održavanje tempa predstave, kao i za naglašavanje njenog ritma a scenografija i kostim su jasni i funkcionalni i jasno su i muzičke, filmske i književne reference koje Peševski, Bevanda ali i glumci uključuju u ono što smo sinoć imali priliku gledati na Susretima.

„Pink Moon“ je dinamična predstava, koja se bavi raspadom porodice (ili preciznije kazano – osvještavanjem likova raspada koji se desio davno preko pisanja Muhinog scenarija za postapokaliptično-apokaliptični film), sve to s mjerom podcrtano muzikom koju izvode glumci, nastavak je dobre prakse Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici da šansu daje mladim, novim piscima i rediteljima.

Piše: Elvis Ljajić

Foto: Dejan Đurković