Na razgovor za Bilten Sureta pristao je bez uslovljavanja, neposredno i stručno, prirodno i profesionalno, kakav u suštini i jeste ovaj veliki naučnik, ali i čovjek, Srđan Vukadinović. U nastavku donosimo razgovor sa njim.
Gospodine Vukadinoviću, vi ste bili prvi selektor obnovljenih Sureta BiH pozorišta/ kazališta u Brčkom, i na neki način ste tad utemeljili pozorišnu strukturu Festivala u takmičarskom dijelu od osam predstava, ali i započeli veliki projekat koji traje i danas, a to je prateći ili Off program Susreta, gdje skoro da nema zaobiđenog teatarskog imena u Regionu koji je ostvaren kao umjetnik, a da nije putem publikacije, monografije ili nastupa, primijećen u Brčkom. Logično pitanje je jedna geneza osvrta na Susrete koji su iza nas:
Jeste, 17 godina je od te obnove. Dosta teško je išlo sa tom obnovom 2012. godine, mnogo nekih ljudi, prije svega iz Sarajeva je bilo protiv tog Festivala, ali nisu to nikavi politički ili ideološki razlozi koji su oni tada navodili. To su bili njihovi interesni razlozi, jer su željeli da uzmu Festival pod svoje, i kao i sa mnogim drugim festivalima željeli su, jednostavno, da gospodare tim Festivalom. Procijenili smo mi šta to znači, znači nikakvi nekakvi spomenici koji su bili tu kroz Brčko, ili nešto slično nije bio povod tome. To je bio samo jedan formalni, periferni, provizorni razlog da bi se bojkotovao Festival, odnosno da ga ne bi bilo. Međutim, na sreću uspjeli smo da te 19. Susrete 2002. godine da izvučemo sa nekakvim krajnjim naporom. Nisu to bile, naravno, tada najbolje predstave u Bosni i Hergovini, ali to je bilo dovoljno da bi Festival u Brčkom počeo i da bi krenuo. Tako da to je bio jedan period koji je bio dosta problematičan sa aspekta uspostavljanja Susreta. Nisam tu bio samo ja, bilo je tu još mnogo ljudi, prije svega Jakov Amidžić koji je tu od početka do kraja, i on je bio taj koji je vukao glavni teret, jer je on uposlenik Vlade Brčko Distrikta i glavni udari su išli prema tome. Kad sam ja u pitanju na mene su išli glavni udari kad je program u pitanju. Uvijek se nastojalo da se isforsira ta neka političko – ideološka konotacija, ja bih rekao klero – nacionalna, imputirati za nešto što je bilo na tim prvim Susretima. Tako da su ti Susreti poslije devet godina prekida od 91. godine, bili zapravo Susreti kontinuiteta.
Šta ste potom odlučili?
Odlučili smo da 19. i 20. Susreti i naredne 2003. godine budu neki Susreti koji će uspostaviti Festival bez obzira na kvalitet i koji će utvrditi taj kvantitet, odnosno potvrditi onaj kvantitet 18 prethodnih Susreta. E, već od 2004. godine i od 21. Susreta to su Susreti kvaliteta. Znači, dovoljno je bilo dvije godine da se Festival uspostavi, da on zaživi i on i jeste tako postao kakav je postao. Ljudi sa strane su ga tako doživljavali, oni ansambli koji su učestvovali na ta dva prva Festivala i onda već nije bilo problema o opstojnosti Festivala. Neupitan je bio njegov opstanak, njegovo formulisanje i samo je bilo pitanje kako dalje. Kako dalje u njegovom kvalitetu, a mi koji smo bili tu nismo se zadovoljavali sa tavorenjem nekakve prosječnosti, sa tavorenjem u nekom nekvalitetu koji će eto egzistirati u nekakvim lokalnim razmjerama. Već tada je bila namjera da to bude regionalni Festival, da se on reagionalizuje, i da osim predstava iz Bosne i Hercegovine u njemu učestvuju i predstave iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore, odnosno sa tih govornih područja, jezičkih područja gdje svi govorimo isti jezik koji dobro razumijemo kakogagod ga zvali, jer tu nam ne treba prevodioc za taj jezik. I to je jednostano bila namjera da ono što je najbolje u susjednim temljama da dođe u Brčko, jer pokazalo se da predstave iz Bosne i Hercegovine, pa imaju nekakav prosječan nivo kvaliteta, da one teško mogu da se kompariraju kad pođu na ove velike festivale.
Da li su brčanski Susreti u rangu sa Sterijinim pozorjem i Marulovim danima?
Ne mogu čak ni poći na Sterijino pozorje, recimo Marulove dane, da ne idemo dalje. To su dva najznačajnija festivala nacionalne drame danas, pored Brčkog, naravno. Znači, Marulovi dani i Sterijino pozorje su bili mislena imenica za teatre iz Bosne i Hercegovine. Ni jedan teatar nije mogao tamo proći selekciju. MESS je već nešto drugo, i MESS po nekoj liniji uravnilovke poziva teatre iz Bosne i Hercegovine, prema tom konceptu koji oni zastupaju eto samo da bi samo neko učestvovao iz Bosne i Hercegovine, da biste imalo neko opravdanje za Festival. Znači teatri iz Bosne i Hercegovine bili su veoma nekompatiblni sa teatrima u regionu. Jednostavo pokazalo se to. I 2017. godine smo regionalizovali Festival, odnos krenulo se i sa ovim učešćem i ansambala izvana. I upravo ovo što se pokazalo je da predstave iz Bosne teško mogu da se uporede po kvalitetu sa ovim predstavama koje dolaze, makar eto iz ova dva ambijenta, da ne idem dalje, nego Srbije i Hrvatske. Jer od 2007. godine ni jedna predstava do danas iz Bosne i Hercegovine nije osvojila Gran prix Festivala kao najbolja predstava za najveću nagradu koja se dodjeljuje u cjelini. Znači, Gran prix Festivala je nagrada gdje učestvuju sve predstave iz Bosne, iz Regiona za to najveće odličje Festivala koji se zove Gran prix Festivala. Znači, nijedan. Dosta blizu su bile predstava Žaba Kamernog teatra iz Sarajeva i Narodni poslanik Banalučkog pozorišta. Tim prije što je i Narodni poslanik bila prva predstava iz te savremene, moderne Bosne, a kad kažem savremene i moderne mislim na onu koja je nastala 92. godine, koja je učestvovala u zvaničnoj konkurenciji Sterijinog pozorja i te godine su dobili jednu nagradu, nagradu za najboljeg glumca. Tako da se danas sobodno može reći da je kvalitet ovog Fewstivala u Brčkom na jednom zavidnom nivou, da se ne ponavljam, kao Sterijino pozorje u najboljim danima, najbolji kvalitifikativ i najbolja odrednica onih koji najbolje to mogu procijeniti. Mislim da je ovdje u Brčkom jedna ljestvica vrijednosti postavljena, ispod nje se ne smije ići i da ćemo u narednim godinama ići za stepenicu više i više.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković