Postratno stanje u južnoslovenskom ambijentu traje jako dugo. Traumatiziranost je sve veća, a posljedice razornije po čovjeka i društvo. Propitivanje postratnih trauma je bilo predmetom i sadržajem mnogih okupljanja, skupova, medijskih natpisa i svih drugih istraživačkih i poticajnih angažmana u cilju pronalaska rješenja za izlaz iz te situacije. Stanje ne da je bolje, nego je mnogo gore nego što je bilo po završetku devastirajućih i razarajućih društvenih konfliktnosti.
Kada je, i ako je, to tako onda možda može priskočiti kazalište u pomoć i propitati uzroke daljnjeg trajana postraumatičnih dešavanja. Uhvatio se u koštac sa tim problemom i Bobo Jelčić u svom autorskom projektu „Govori glasnije“ u produkciji, gotovo stalnog učesnika Susreta pozorišta/kazališta, zagrebačkog „Kerempuha“. Sa ozbiljnom temom kojoj se decenijama ne nazire čak ni mogućnost razrešenja, nego naprotiv multiplikuje se, na kazališni način je najbolje „obračunati“ se sa ironijom, ali punom topline. Sarkastično insceniranje događanja u kojima su glavni likovi marginalizovani samo zato što su drugačiji i različiti, koje ide do karikaturalnosti, je kontraproduktivno. Zato i Jelčić kada scenskim sredstvima naglašava stanje Brankine (Jadranka Đokić) marginalizirannosti samo zato što je druge nacionalnosti koristi suptilnost emocija i finoću tananog humora.
Takav rediteljski i autorski postupak je jedino moguć ako se glumačka igra postavi u ravni (ko)autorstva, a tu je Bobo Jelčić pravi majstor svoga zanata. Svojim specifičnim pristupom u ovoj predstavi zagrebačkog „Kerempuha“ Jelčić glumačke protagoniste uvodi u jednu relaciju odnosa gdje se pojedine sekvence razvijaju do maksimalnih mogućnosti glumačkog dometa i talenta.
Na taj način glumci u Jelčićevom labarotoriju su svojeversni koautori koji svojim improvizacijama postaju ljudi iz susjedstva koji se svaki dan susreću.
Pri tome glumački protagonisti na sceni ne dozvoljavaju da predstava pada u ritmu, nego naprotiv dramska napetost se crpi iz stanja u kojem se društvo konstantno nalazi. I iz kojeg za sada nema izlaza.
Kroz predstavu „Govori glasnije“ kazališno se propituje situacija koja je traumatična, koja izgleda da je nemoguće propitiva i koja izaziva najviše i pozornosti, ali i straha. Postiže svoj efekat ovaj kazališni projekat kroz ironičan, i zabavan, ali i smislen način. Rediteljska poetika je specifična i temelji se na svojevrsnom dokumentarizmu, koji ni malo ne umajunje sofisticiranost među likovima i njihovim emocionalnim stanjima. Taj dokumentarizam bi bio uvjerljiviji da se u dramsku radnju ne ubacuju imena nekih bivših i aktuelnih politicara iz regiona koji, ukoliko se prenagli sa time, mogu odvesti predstavu u „pamfletizam“.
Akteri ovog komada su imali mjeru u tome.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković