Nikša Butijer, glumac
Igrate dobroćudnog sredovječnog supruga, pomalo zbunjenog čovjeka, u čiji običan „mali“ život „ulazi“ Srpkinja Branka, koja traži pomoć. Ovo je autorski projekat Bobe Jelčića u kojem istražuje šta znači biti marginalizovan u Hrvatskoj samo zato što si ‘druge’ nacionalnosti … ali u ovom projektu pored Jelčića učestvovali ste i vi glumci?
Budući da je predstava ovako kompleksna, ja kao glumac vukao sam paralelu iz nekih svojih osobnih iskustava, ponajprije svojih roditelja, a tako i neke okoline, a mi vrlo dobro znamo kako smo mi patrijarhalna sredina. Zato ovdje pokušavamo, između ostalog, progovoriti i o tamo nekoj ostavština koja nas još uvijek muči i koja nam ne da da izađemo iz nekih svojih gabarita. S druge strane vidjeli ste i tu neku našu, rekao bi Marko u svom jednom monologu, provučenu priču da nekako tu taj nacionalizam, koliko god ta riječ tako zvučala, nekako ipak pokušamo navesti ljude da žive svoj život na neki mirniji način i da nemamo niti vremena, niti bi ovo naše mjesto na kojem živimo trebalo biti žrtva toga.
Ironija i autoironija karakteristični su za Bobu Jelčića. Tako je i u ovom komadu. Vi ste tu priču ispričali upravo na ironijski način, posebno je to karakteristično u sceni, kada Vaš lik, razgovara telefonom sa mrtvim ocem?!
Da, jer je vjerojatno to jedan od najboljih načina da kažemo ljudima „vidite niste glupi, nego samo sudelujete u toj veliko jednoj gluposti i prevari“. Znači, ono trgnite se, probudite se. Naravno nemamo nekih iluzija da će se to dogoditi, ali evo, bar kazalište potiče na razmišljanje. Tako i ova naša predstava.
Ovdje se bavite „vrućim temama“: od nacionalizma, ksenofobije, emigriranja mladih i starih iz Hrvatske, domoljublja i normalizovanja odnosa između Srba i Hrvata … pa do civilnog društva i aktivizma, braka i partnerstva te prijateljstva. Jednom riječju u fokusu je Hrvatska više od dvije decenije nakon osamostaljenja. Je li teatar mjesto političko-ideološki konfrontacije, kao što kažete u u predstavi da bi to zapravo trebao biti?
Naravno da bi trebao biti, budući da svi živimo u nekim svojim malim ljušturama i teško nam je izaći van, ne samo meni, nego o svim ljudima govorim, o ovoj većini, koju zapravo na jedan suptilan način pokušavamo secirati. Naravno da je teško izaći iz svojih nekih okvira i i svijetu reći – evo ja sam tu prisutan i ne želim da se događa nešto što ne želim, ali, znate onu, „šutnja je zlato“? Nažalost, izgleda da to najviše pali, a prečesto se događa da se jednostavno sa našim političarima ljudi slažu, klimaju glavom. Oni su napravili neku svoju mrežu iz koje, za sada, ne vidim da možemo izaći, ali kazalište je to koje može propitivati takva stanja i pojave i koje može bar na jedno veče ljudima prikazati neku našu sliku istine. Naravno, ovdje na ironičan način, ali to smo mi i pokušali.
Ali, očito, ne može se puno toga promijeniti, jer je taj mrak, na kraju predstave i simboličan. Ostajemo li onda da živimo u tom mraku?
Pa, ostajemo. Sad treba samo zaviriti, istražiti, kao što kažem ja u jednom dijelu predstave, ko je za to kriv. Jesmo li mi sami zato krivi, mada bih mogao sa popriličnom sigurnošću reći da jesmo.
I treba govoriti glasnije. Hoće li se nešto promijeniti, ako se govori glasnije?
Treba govoriti, kako da ne. Vidite, sa tom riječi glas sve počinje i završava. Znači, u toj riječi glas je govor, ali isto tako i glasanje ili, kako bi rekli kod nas, glasovanje. Znači to je sve povezano jednostavno treba dići svoj glas na izborima ako nikako drukčije.
Spominjete ovdje i neke političare – Pupovac, Kolinda, Vučić i drugi. Doduše, u prilično benignom kontekstu, ali, ima li nekih reakcija?
Ma ne, to su tako ta neka, hajmo to tako reći, epska mjesta, koja jednostavno više ne daju takav feedback kao što bi možda trebalo biti. To ljudi čuju, reagiraju u tom trenutku, ali kasnije kad predstava krene dalje oni se hvataju za neke nove momente. Ovo moram reći. Zaista mi je drago što smo ovdje igrali, na meni izuzetno dragom festivalu, na koji ja volim doći, igrati predstave, jer, ipak, osjećam da je ovo neki festival koji nešto znači i ovoj zajednici, a isto tako i Bosni i Hercegovini. Smatram da je ovo glumački festival i zato mi je još draže doći ovdje i na neki način sudjelovati u ovome svemu.
Hoće li zaista „puno vode Dunavom proći dok se ne normaliziraju odnosi između naša dva naroda“, kao što kaže Vaš lik u predstavi?
Pa dobro, to je isto pitanje koje svako od nas unutar sebe na koncu konca rješava. Ja dolazim iz kraja koji je stradao u našem Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, ali ne mislim da treba to ponijeti dalje. Mislim ako su to mogli drugi evropski narodi, pa i šire, prijeći nekako preko toga, moramo i mi. Svako ima neku svoju istinu, ali je važno i poštovati i uvažavati druge i jedino tako život može ići dalje.
Igrate u jednoj, ja bih rekla prevažnoj seriji, ne samo za Hrvatsku, nego za region. Riječ je o „Novinama“, koje Dalibor Matanić režira po scenariju Ivice Đikića. Emituje se druga sezona. Šta je još aktuelno u Vašem radu?
Dobro, to je jedna slatka mala uloga koju sam već odigrao i u prvoj sezoni „Novina“ . Drago mi je da me Dado (Dalibor Matanić) pozvao i za ovu drugu. Nadam se da ima odjeka i ovdje, dakle, u regionu, možda čak i više nego u Hrvatskoj. Radim sad u svom o matičnom kazalištu, u Satiričnom kazalištu Kerempuh, jednu predstavu. Zove se „Raspad sistema“, to je komedija u klasičnom smislu. Redatelj je Borko Perić i moje kolege iz Kerempuha i ja igramo. Mislim da bi premijera trebala biti negdje koncem siječnja. Takođe, za nekoliko tjedana izlazi i film „Koja je ovo država“ Vinka Brešana. Premijera bi trebala biti negde početkom prvog meseca. To je nešto što je sada recentno, a, takođe, aktivan sam na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje sam nastavnik već godinama i tako imamo neku klasu. Ove godine je 100 godina Bergmana, pa radimo to i kombiniramo sa Ibzenom, tako da radimo nešto čime se do sada nisam uopće bavio, pa eto, na neki način pokušavam i ja se malo da se obrazujem.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković