Stručni žiri ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH, u sastavu Dubravka Crnojević Carić, akademska glumica, redateljica i teatrolog, Slobodan Unkovski, kazališni redatelj, profesor Glume i Teatarske režije i Osman Arslanagić, profesor scenografije i kostimografije, jednoglasno su donijeli odluke o nagradama ovogodišnjih Susreta. U nastavku pročitajte obrazloženje o izboru najboljih i dodjeli nagrada.
NAGRADA ZA NAJBOLJI DRAMSKI TEKST: KUĆA
Kuća Nebojše Ilića otvara temu koja dominira našom svakodnevicom, a koja je – do ovoga teksta – stajala po strani. „Stajanje po strani“ asocira na pitanja poput: što znači biti „strancem“? Kako se osjeća onaj koji boravi u stranom prostoru: izmješten, isključen, izgnan? Jednako tako, naslov komada, asocira i na „stanište“ kao fenomen, pa tako i na „dom“.
Naravno, ovo je jedno od ključnih pitanja našeg vremena. Selidbe, odlasci, potraga za smještanjem – negdje, bilo gdje, tamo negdje gdje ćemo se osjećati sigurnim i osiguranim, čine dio našeg „svijeta života“. No, to je i ključna tema „svijeta kulture“ u kojoj se nalazimo. Ptice selice, nomadi, autsajderi, oni „obojeni“ – na ovaj ili onaj način – nalaze privremena boravišta. U tim im boravištima može privremeno biti toplo i ugodno jer imaju što za pojesti i čime se ugrijati, ali se osjećaj melankolije, „izbačenosti“, isključenosti, izgubljenosti – time ne gubi, ne nestaje.
Kuća je i precizno a duhovito dramaturški složena. Predstavom, pa tako i tekstom, dominira rečenica: „Kuće nemam, joj!“
Riječ je o okvirnoj kompoziciji, o predstavi koju otvara, ali i zatvaraju rečenice Ćerke. Ona je ta koja je prvim odlaskom iz rodnog grada osuđena na vječno lutanje, kako po sinkronijskog osi, tako i onoj povijesnoj, dijakronijskoj. U potrazi je za Kućom, sve do trenutka kada shvaća da je tek konačnim odlaskom s ove životne ravni, nalazimo.
U tekstu se miješa realno i irealno, svijet živih i svijet mrtvih, otvaraju se ulasci u raznolika stanja svijesti (stanje budnosti, stanje sanjanja i rađanja snova što više nisu samo naši, već obiteljski, stanje omamljenosti opijatima i slično). Dijalozi su životni i bogati, kako humorom, tako i simbolikom.
Ovo je dramski tekst koji iznenađuje svojom pronicljivošću, duboko sondiranom studijom promjena u kojem se društvo nalazi (i to ne samo naše, i ne samo ovdje).
To je tekst koji je rezultat otvaranja prostora unutarnje boli, što ju skrivamo od sebe samih a pogotovo od onih nama bliskih.
Artikulirati tako duhovito a precizno, poetično i nježno, izazove kulture koja tek naslućuje stvaranje tzv. nove paradigme, znak je iznimnog talenta ali i vještine. Tekst Kuća nudi razne mogućnosti interpretacije te će zasigurno biti jednim od onih tekstova koji će ostati, koji će se igrati, svjedočeći jedno kompleksno vrijeme, ali i kao tekst koji je svevremen.
Uvijek aktualan, na ovaj ili onaj način.
NAGRADA ZA NAJBOLJU GLAVNU ŽENSKU ULOGU: HANA SELIMOVIĆ – za ulogu Ćerke u predstavi OTAC
Hana Selimović obogatila nas je odlično artikuliranom glumačkom rolom: ona igra suvereno a istovremeno nenametljivo, otvarajući prostor drugima, slušajući pažljivo svakog od partnera, te reagirajući na poticaje koji dolaze izvana, jednako hitro, kao i na one koje gradi iznutra. U njezinoj je igri prepoznatljiva tzv. glumačka prisutnost, ona je svakog trenutka „u situaciji“. No, istovremeno, ona gradi i održava tzv. „pozadinska stanja“, što je velika glumačka vrlina.
Njezina gradnja lika kojeg utjelovljuje – precizna je i gipka: Njezina je interpretacija ponekad označena hitrim, brzim dijalozima, ponekad dugim šutnjama za vrijeme kojih su vidljive emotivne promjene stanja glavne junakinje.
NAGRADA ZA NAJBOLJU SPOREDNU ULOGU: SELMA ALISPAHIĆ (ŽENA HIMNA)
Selma Alispahić igra ulogu Majke/Oca u predstavi Žena himna, u režiji Roberta Raponje a po tekstu Davora Špišića. I sama je uloga zanimljivo označena: ona je u isto vrijeme i Otac i Majka, ona je osoba koja nosi raznolike mogućnosti, emocije, karaktere, koji su produkt kulture i civilizacije koju živimo. Selma Alispahić brzo se, snažno i znalački, premješta iz jednog stanja svijesti u drugo, iz jednog tipa diskursa u drugi, iz jednog od njezinih mogućih emotivnih i inih tijela u drugo. Sve to čini suvereno, čvrsto, uzemljeno. Njezina je glumačka zrelost vidljiva i u svijesti o privilegiranoj poziciji bivanja na sceni – jer ovo je glumica koja koristi svaki djelić sekunde za još jedan novi premaz na roli koju gradi.
NAGRADA ZA NAJBOLJU MLADU ŽENSKU GLUMICU: IVANA ZEČEVIĆ – ULOGA ĆERKA (KUĆA)
Ivana Zečević briljirala je svojom lakoćom igranja, veseljem bivanja na pozornici, dubokom emotivnošću, ali i zrelošću, sviješću o onome što i zašto gradi radeći na svojoj ulozi. Njezina uloga otvara i zatvara komad. Uloga je to i svojevrsne naratorice, svjedokinje i protagonistkinje. Uloga Ćerke zahtjevna je i stoga što „vodi“ cijeli komad, neprekidno je prisutna na pozornici, ona je ta koja beskompromisno ulazi u razne teme: tematizira odnos gubitka – gubitka Majke, gubitka kuće, gubitka staništa, šire obitelji, prijatelja; Jednako tako problematizira odnos spram Oca koji je kompleksan – puno je tu ljubavi, razumijevanja, ali i sukoba. Progovara o odnosu spram sredine u kojoj se našla, a u kojoj je ona jedna od „obojenih“; kao i odnos spram Djeda, otvarajući i teme rusovskog povratka prirodi.
Sve je ovo mlada Ivana odigrala s fascinantnim mirom u sebi a paralelnim nemirom, energičnošću, duhovitošću, šarmom – kojim nas je darivala s pozornice. Ona je glumica koja je u stanju jednu repliku, jednu pjesmu, jednu rečenicu, interpretirati na niz raznih načina, a uvijek jednako „pokriveno“, vjerodostojno i dojmljivo.
NAJBOLJA MUŠKA ULOGA – ULOGA OCA U PREDSTAVI “KUĆA” – NEBOJŠA ILIĆ
Glumac, Nebojša Ilić, zadivio nas je preciznošću, radošću i virtuoznošću igranja. Govorimo „igranja“ – jer je to glumac koji (se) igra. On (se) igra s partnerima, s tekstom, s problemima u zraku koje dotiče svojom desnom rukom – za koje se pravi da ih ne osjeća i ne vidi, ali oni su tu, poput komaraca, poput skrivenog ugruška, poput lagane paralize ili grča što se javlja u njegovom tijelu.
Naime, uloga Oca igrana je precizno: uključujući vidljivo i nevidljivo, izrečeno i neizrečeno – Nebojša Ilić gradi lice koje ne govori otvoreno o svojim problemima, zato ima somatskih problema. No, na tome se ne inzistira verbalizirajući problem. Narativizacija, naime, guta zbivanje.
Ilić je uspio napraviti ulogu koja je zadržala Tajnu. Netko ju je opazio (Tajnu), netko nije, netko je od gledatelja možda i predugo gledao u nju (Tajnu) a netko ju je preskakao (Tajnu) uživajući u duhovitim replikama, akcijama i reakcijama glavnog glumca, u njegovim briljantnim šutnjama što su izazivale salve smijeha. Jedno od impresivnih mjesta tijekom predstave jest zasigurno njegovo „rasturanje“ – u kojem, isprovociran, malo pomalo pušta glas, tiho, gotovo nečujno, pa ga razvija do urlika sličnog onom ranjenog vuka. Nebojša Ilić realizirao je ulogu koja se pamti zbog niza razloga; jedan od njih je sreća kojom nas je uspio zaraziti. Bili smo, zajedno s njim, sretni što smo u teatru.
NAJBOLJA MUŠKA ULOGA . MLADI GLUMAC: ANTONIO JAKUPČEVIĆ, uloga Aksentije Topalović, predstava MARATONCI TRČE POČASNI KRUG
Pozorni će gledatelj ostati iznenađen kada otkrije da se iza uvjerljivo i duhovito odigrane uloge starca Aksentija Topalovića, pokaže lice mladog glumca Antonia Jakupčevića. Žanr unutar kojeg se kreće mladi glumac, gradeći svoju rolu, iznimno je zahtjevan. Igrati grotesku, crnohumornu persiflažu a ne zagaziti u pretjerivanje – nije ni malo lak zadatak. Mladi Antonio Jakupčević igra precizno, u svakom je prizoru prisutan, „živi“ na pozornici i onda kada nema teksta, kada su reflektori usmjereni na nekog drugog. Antonio Jakupčević odigrao je ulogu starca koji ima niz problema, pa tako i pomagala a da bi mogao funkcionirati (štapovi, „gebis“, i slično), no sve to radi s lakoćom, precizno gradeći ulogu koju igra.
Smijeh koji izaziva plemenite je naravi: i unutar žanra koji nije otvoren empatiji, on gradi lice o kojem mislimo i nekoliko dana nakon odgledane izvedbe. Tankoćutnost, duhovitost, studioznost, zaigranost – samo su neke od karakteristika kojima je obdaren ovaj vrsni mladi glumac.
NAGRADA ZA NAJBOLJI KOSTIM: DUBRAVKA SKVRCE (MARATONCI TRČE POČASNI KRUG)
Svijet kostima Dubravke Skvrce, baš kao i maska koja im pripada, sagradila je jedan poseban kozmos. Kostimi su istovremeno ujednačeni, svi pripadaju jednoj, odabranoj, stripovskoj estetici a opet je svaki od njih obogaćen nekom specifičnošću. Upravo zahvaljujući tomu, kostimi i maska odredili su i karakteristike lica. Dubravka Skvrce svojim uratkom snažno označava – s jedne strane – svijet Topalovića, koje oblači i maskira snažnim potezima, a – s druge strani – gradi svijet koji onih „gostujućih“ u svijetu Topalovića. To su, između ostalih, kostimi ženskih likova, što ih kostimografkinja boji suptilnijim tonovima. Uz to, zanimljivo je što na koncu, samozatajno, nema potrebu, na poklonu publici, razotkriti što je sve učinila, svlačeći dodatke koji su činili karakter. Primjerice, začudan je potez napravila gradeći od graciozne pojave glumice Ivane Soldo Čabraja, lik Olje – žene široke i stamene. Dubravka je Skvrce pokazala kako kostimografkinja može biti ujedno i kiparica.
NAGRADA ZA NAJBOLJU SCENSKU GLAZBU: IRENA POPOVIĆ, (MAJKA)
Glazba Irene Popović od samog početka pa do konca izvedbe, aktivno sudjeluje u gradnji dramaturgije predstave. Njezin bi se rad na dramaturgiji predstave mogao zasigurno jasno „odčitati“ i ako bismo na trenutak zatvorili oči. Ona nas vodi raznim stanjima svijesti, različitim ritmovima otkucaja srca svakog od sudionika. Na koncu, tananim znacima, svjedoči kako je glazba ta koja poput bodlerovskih stupova društva, sudjeluje i kao glas iz daljina ili iz visina, transformirajući nas.
NAGRADA ZA NAJBOLJU SCENOGRAFIJU: ADISA VATREŠ SELIMOVIĆ (MAJKA)
Scenografija Adise Vatreš Selimović pokazuje do koje mjere scenografija može biti kompleksno, majstorsko, umjetničko djelo.
Bilo je zadivljujuće gledati s kakvim se kazališnim erosom Vatreš Selimović posvetila radu na scenografiji ove predstave. Od naizgled jednostavnih elemenata sagradila je svijet koji se mijenja iz trenutka u trenutak: Na samom početku gledamo svojevrsni bunker štićen jastucima što podsjećaju na vreće pijeska. Laganom promjenom taj se svijet razotkriva kao metalni kavez u kojem ostaju djelatne tri postelje. Postelje čine vrata, te jastuk što liježe iznad okvira vrata. Bračna je postelja pak označena polupanim zrcalom koje je, gotovo u svim kulturama, i svojevrstan zloslutan znak. Znak raspada sistema, nesreće koja će trajati.
Vatreš Selimović ne zanemaruje ni znakove koje možemo pročitati iz pozicije povijesti teatra, odnosno povijesti scenskih rješenja od antike pa do danas. Dovoljno je reći: troja vrata. Ovim potezom jasno je da se radi o komadu koji ima i svoje antičke uzore.
Osim toga, scenom dominira stol, kojeg izvlači, poput Sizifa, Majka, a ostali ih vraćaju na početne pozicije. Taj je stol – mjesto susreta, ali i modna pista, bolnička postelja, pa i obdukcijski stol. Vatreš Selimović tu ne staje: kolori koje koristi imaju snažna simbolička značenja: krećemo se isprva svijetom sivila, pa se pojavljuju proplamsaji crvene boje – koja asocira na buđenje elan vitala, a sve završava u bjelini odlaska. Scenska rekvizita je također promišljena do zadnjeg detalja – pa tako bijelo perje s krila nekog od anđela -ptice, na koncu p/ostaje projekcija na zatamnjenoj odjeći odlazeće Majke.
NAJBOLJA REŽIJA: DINO MUSTAFIĆ (MAJKA)
Režija Dina Mustafića u mnogo čemu je iznimna. Riječ je o duboko promišljenoj semiotičkoj studiji, koja se gleda i osjeća svim dijelovima ljudskog bića. Osjetila, misao, racio, duh, duša – sve je ovdje upogonjeno i prepleteno.
Stiče se dojam kako je redatelj pomno iščitao tekst, detaljno ga analizirajući sa suradnicima, su-autorima predstave, te da su se svi elementi, baš kako i treba biti, slili u jednu, kompleksnu, značenjima bogatu, predstavu.
U režiji je Dine Mustafića vidljivo, opet – baš kako to i treba biti – i njegovo iskustvo i njegovo znanje, „akademsko“ i iskustveno. Prisutne su brojne asocijacije na druga djela: antičke tragedije, mitove (Sizif, Elektra, Medeja, Penelopa, Ikar), bajke (Andersenove Crvene cipelice, primjerice). Asocijacije se kreću začudnim stazama a opet je sve, do zadnjeg detalja, promišljeno.
Njegova režija podrazumijeva jasne a opet suptilne rezove, koji nas vraćaju unatrag, u nove mogućnosti čitanja onog prošlog, onog što je iza nas; kao i onoga što nikada nije bilo, a moglo je biti.
Uzorna je njegova suradnja sa scenografkinjom/kostimografkinjom, autoricom glazbe, dramaturginjom.
Mizanscenski je ovo izvrsno sagrađena građevina: zahvaljujući njegovim redateljsko-mizanscenskim rješenjima tempo se mijenja, gradira, raste, smiruje, nestaje. Ritam predstave je također precizno od/mjeren i „zarazan“, te i nas kao gledatelje vodi u brojne slojeve naše svijesti.
Možda je najveća pohvala reći: sve je osmišljeno, promišljeno, precizno postavljeno, ali – unatoč tomu, ili – baš zahvaljujući tomu – predstava je to koja nas otvara prostorima zaumnog, prostorima duše.
NAJBOLJA PREDSTAVA U CJELINI: MAJKA, DINO MUSTAFIĆ
Spajajući sve elemente ove predstave, do sada spomenute a nagrađene na ovom festivalu (scenografija, glazba, režija) – postaje jasno kako je Majka u režiji Dina Mustafića zaslužila biti najboljom predstavom u cjelini.
Predstava je to u kojoj autorski tim djeluje zajedničkim snagama, oboružan znanjima, vještinama, osjećajnošću, svakog od člana autorskog tima.
Majku gledamo u dahu: predstava je to koja otvara pitanja kojima se teatar od antike pa do današnjeg dana bavi. No, ova predstava to čini na izniman, poseban, autentičan način.
Gotovo se svatko može prepoznati u ovoj predstavi i to na više načina: gledajući sebe nekada, gledajući sebe sada, gledajući sebe budućeg. Predstava je to koja u svakom od gledatelja, i kod onog upućenog i kod onog tzv. „naivnog“, budi razne emocije, ali i promišljanja o gestama koje smo činili, o odlukama koje smo donosili, o riječima koje smo rekli ili smo ih prešutjeli.
Majka Dine Mustafića otvara nas onome čemu teatar i služi. Riječ „služi“ ne podrazumijeva samo cilj, agendu, već podrazumijeva i „služenje“ nečem većem od nas samih, teatru.
To je predstava koja se bavi i obrascima ponašanja, kojima teško možemo umaknuti, kulturalnim i biološkim zadatostima, sistemom, obiteljskom psihologijom – vodi nas katarzi koja je spoznajne naravi.
Vodi nas Teatru, koji, svjedočimo, unatoč brojnim i trajnim glasinama, nikada nije i neće biti „u krizi“.