Ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke zadnje festivalske večeri je držao pažnju publike do samog kraja. Pod rediteljskom i dramaturškom palicom Dejana Projkovskog, scenografijom iza koje stoji Valentin Svetozarev, kostimima za koje je zaslužna Ivana Ristić, muzikom koju potpisuje Goran Trajkoski zaokružena je predstava Derviš i smrt, nakon čije izvedbe su spuštene zavjese na Trideset i osme susrete pozorišta/kazališta u Brčko distriktu BiH.
Uz čestitke za sjajnu atmosferu u završnici brčanskog Festivala ne mogu a da ne upitam kako su tekle pripreme za predstavu? Kako je bilo pripremiti ovakvo djelo za pozorišne daske?
Nije bilo lako ali je bilo vrlo interesantno. Radili smo sa rediteljem iz Makedonije, gospodinom Dejanom Projkovskim, kojem je ovo bila prva režija koju je radio u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Prvi put smo se susreli s njim i bio je to jedan novi način rada. Krenuli smo od knjige, iščitavali smo stranicu po stranicu i tako je nastala ova dramatizacija. On se okružio sjajnom ekipom saradnika, scenografom i kompozitorom s kojima već dugo radi, uz to smo imali odličnu kostimografkinju i dobru glumačku podjelu tako da smo na kraju dobili predstavu koja u Banja Luci ide na kartu više. Mislim da svi imamo razlog za zadovoljstvo što smo bili dio ove predstave.
Da li vam je ova predstava dobro došla nakon svih iskušenja koje je donijela pandemija i situacija u kojoj smo se svi našli? Da li je to turobno vrijeme ostavilo gorak ukus i u radu pozorišta?
Jeste, a nije lako ni sada, osjeti se po publici da još uvijek nije idealno, nije kako je bilo ranije. Nadam se da će ovo ubrzo proći kako bismo i mi na sceni uživali u punim salama. Tačno je da je ova predstava došla u jedno vrlo teško vrijeme ali sve vrijeme od premijere predstava radi dobar posao za pozorište. S njom smo već bili na nekim festivalima i mislim da možemo biti zadovoljni što smo dio priče zvale Derviš i smrt.
Derviš i smrt je roman koji je većina nas imala priliku pročitati i koji nosi određene poruke. Jeste li uspjeli da u predstavi prenesete ono što je Meša Selimović želio poručiti ovim djelom?
Publika će najbolje reći šta smo napravili. Što se nas tiče možemo biti ponosni, posebno na mlađi dio ansambla koji učestvuje u ovoj predstavi. Imamo dvanaest studenata, ljudi koji nisu stalni članovi ansambla i oni su napravili sjajan posao. Pored toga i dvojica kolega u glavnim ulogama, Zlatan Vidović i Željko Erić, su napravili dobre uloge koje će sigurno na neki način obilježiti njihove karijere. Sve u svemu, s obzirom na način na koji smo radili, koliko smo duboko išli i trudili se, mislim da smo uspjeli. Ne da se baš Selimović tako lako ali mislim da smo napravili predstavu koja slijedi ideju pisca.
Mislim da sam negdje pročitala jednu zanimljivost koju je kazao reditelj Projkovski. Kazao je da „ako Englezi mogu imati Šekspira u originalu onda i mi možemo imati Selimovića u originalu“. Slažete li se?
Ovo je veliki roman koji mnogo nudi. Neću sada govoriti o tome šta je Derviš i smrt ali toliko je tu rukavaca, toliko priča i divnih stvari koje nas vraćaju na ono gdje svakodnevno griješimo, na odnos pojedinca, vlasti i društva. Čitajući ga shvatimo koliko daleko je sve i kod nas otišlo, koliko nas upozorava da trebamo biti bolji i pametniji ljudi ako želimo da nam bude dobro.
Znači, predstava Derviš i smrt se savršeno uklapa u rediteljsko maštanje boljeg svijeta, kako glasi moto ovogodišnjih Susreta pozorišta u Brčkom?
Jeste, lijep je moto ovogodišnjeg festivala. Gospodin Projkovski je veoma interesantan reditelj, jedan od ljudi koji je radio dosta u regionu, u Bugarskoj, Turskoj, Rusiji. Smatram da je jedan od reditelja koji će obilježiti predstojećih deset godina. Mislim da će proteći u njegovom znaku jer je vrlo maštovit čovjek, čovjek koji puno pažnje poklanja vizuelnom dijelu predstave, što se vidi i po našoj predstavi. Toliko je divnih stvari. To je kao bajka za odrasle. Odlično rješenje scenografije, muzika takođe sjajna. Mislim da je sa svojom ekipom imao u nama ravnopravne saradnike i da smo zahvaljujući tome i dobili predstavu koja će ostati zapamćena u istoriji našeg pozorišta.
Spomenuli ste mlade kolege, koji tek počinju svoj glumački put. Zanimljivo je da ste se u ovoj predstavi generacijski zaokružili jer na sceni imate i kolege koji su u penziji, mada za glumce kažu da oni zapravo nikada ne idu u penziju.
Tako je, od najmlađih studenta koji nisu još postali članovi nekog ansambla, a vjerujem da hoće, pa do kolega koji su nedavno otišli u penziju. U našem ansamblu je situacija takva da svi možemo lijepo da radimo. Mislim da je ta razlika u godinama i u mnogo čemu drugom zapravo bogatstvo našeg ansambla. Kao kolega sam jednako ponosan i na starije kolege a i na mlađe kojima želim da dočekaju ono što su dočekali Zoran Stanišić, Đorđe Marković, Dragoslav Medojević.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković