Našavši se pred „zidom“ u romanu “Derviš i smrt” Ahmed Nurudin otkriva sve duhovne prepreke i moralna previranja inherentna ljudskom biću. Izuzetno dobro zapaža, analitičan je i u pogledu sebe i u pogledu drugih, pa svaku sitnicu rastavlja na najmanje dijelove, baš kao i Meša Selimović dok piše svoje remek djelo.
Univerzalnost iskaza o ljubavi, ljudskim strastima, borbi dobra i zla, ljudskosti i bestijalnosti, u romanesknoj strukturi Derviša i smrti Meše Selimovića prikazana je brčanskoj publici posljednje večeri Festivala. A nakon predstave održan je okrugli sto pod dirigentskom palicom vrsnog Dževdeta Tuzlića.
Biser bosanske književnosti roman “Derviš i smrt” potresan je roman s naglašenom psihološkom, filozofskom i lirskom crtom, koji je Meša Selimović napisao dva desetljeća nakon gubitka vlastitog brata.
„Ovaj tekst je uvijek aktuelan i uvijek postoji neka poveznica sa današnjim vremenom. Ono što je različito u odnosu na druge izvedbe su bile dramatizacija, velika čast mi je bila da smo mi izveli novu dramatizaciju ovog romana. Ovi pokretni zidovi na sceni su tjeskoba glavnog junaka koju doživljava. Ptica i konj opet imaju svoju simboliku, pa na kraju i pijesak, i on ima svoju simboliku protoka vremena i to u velikoj mjeri doprinosi samoj igri aktera“ –izjavio je Vladimir Đorđević, umjetnički direktor pozorišta nakon predstave
Klizeći zidovi kroz koje se probijaju glavni i ostali akteri komada ili igranje šaha izvajanim ljudskim glavama, na simboličan način nadopunjavaju moralne dileme, opijenost vlašću i slične pojave svojstvene Selimovićevim likovima.
Kopanje po pijesku u potrazi za grobom Nurudinovog brata ili posipanje pijeska po Nurudinovoj glavi u drugim bitnim scenama, još su neka od odličnih rediteljskih rješenja u pokušaju prikazivanja ljudske nevolje i kompleksnih ljudskih odnosa.
Derviš i smrt turobno je preispitivanje vlastitih ideala, ogoljelo od vanjske emocije i svedeno na riječ.
Hasan odiše sirovom dobrotom i u jednom dijelu podjseća na Heseove junake. On ne može sa svijetom i apsolutno je svjestan ljudskog licemerja, ali sa druge strane ne može ni bez tog svijeta koji voli uprkos razumu koji mu govori suprotno. Otuda njegov gorki cinizam, smjelost, ali na kraju krajeva, pomalo i paradoksalno, vjera u to da postoji dobro u čoveku.
„Meša Selimović i svaki njegov roman su fascinantni. Mi možemo satima ovdje da pričamo o dubinama i da ih tražimo, što i jeste jedan cilj predstave i na kraju će svako doći do nekog svog zaključka. I Meša dok je to pisao pitao se mnoga pitanja. Lik Hasana kojeg igram je tako napisan da iako ima duboka pitanja, duboke misli i promišlja o svemu i konstantno se pita šta je ispravno, koji je ispravan put u životu, na kraju pobijedi taj njegov karakter koji nosi rođenjem.“-kazao je Željko Erkić
Mnogo je šta u životu čega bi čovjek mogao da izgubi, vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca, u Boga, u neku ideju, u neku činjenicu, u sebi.
Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali… Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje, nema mu spasa (uvijek je na gubitku). Život ima jedino smisla ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.
„Meša je, čini mi se, oslikavao muški svijet, Kadinica je jedini ženski lik u muškom svijetu i nekako ona se bori za svoje mjesto tu i ne preza od sredstava da bi došla do cilja. Njen cilj je moć, pozicija, novac, čak je u stanju i da brata zbriše s puta da bi došla na tu poziciju za koju smatra da joj pripada. Likovi koje je Meša slikao su nekako prolazni, naročito boje koje slika Kadinicu su teške i crne.“ – kazala je glumica Anja Ilić.
Muzika, kostimi i ostali segmenti predstave, pored svega gorerečenog, takođe nisu prepušteni slučaju, a glumačka podjela je takva da pored aktivnih glumaca NP RS na sceni igra desetak studenata banjalučke Akademije umjetnosti.
„Cijela priča ima dva puta, jedan put je filozofski koji je lično moj, koji je doživljavanje njegove ličnosti koju sam davno pročitao i onako kako sam ga tad razumijevao u nekim davnim vremenima to duboko negdje živi i dođe dan da da to i radim i onda to nekako izlazi iz vas. I drugi put koji je veoma važan, to je kako smo na sceni sve to materijalizovali. Moram da se poklonim ovom pozorištu jer se nismo kreativno cjenkali, da tako kažem.“ – Valentin Svetozarev, scenograf.
Roman “Derviš i smrt” Meše Selimovića, prerasta vrijeme i prostor konkretnog lokaliteta o kome govori. On odiše poezijom melanholičnog postojanja, poezijom življenog života. Nemir života i preobražaj ličnosti učenog derviša Ahmeda Narudina sadrže osnovnu poruku romana. Roman poručuje da je čovjekova sudbina u samopotvrđivanju kroz borbu i osvajanju novih, makar i najsitnijih prostora slobode.
A nije slučajno da je glavni lik, šejh Ahmed Nurudin, pripadnik mevlevijskog derviškog reda, reda koji se zasniva na ljubavi. Upravo ovaj detalj krije najviše intrigie i potiče na daljnje razmišljanje.
Piše: Kristian Bilić
Foto: Dejan Đurković