Odvajkada su ljudi imali potrebu da budu okrenuti prema izuzetnim stvaraocima, tragali za načinima proniknuća u ono što rade i govore, njihove riječi citirali u mnogim svakodnevnim prilikama.
Jedan od najcitiranijih na prostoru Balkana, ako ne i šire, bez sumnje je Meša Selimović, ponajviše kad je riječ o romanima „Derviš smrt“ i „Tvrdjava“.
A baš dramatizacijom Mešinog romana „Derviš i smrt“ okončana je takmičarska sezona 38. Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom, održan je i okrugli stol na kome su se pojavili protagonisti istoimene predstave, govorili o razlozima da je igraju, o važnosti igre, porukama koje predstava nosi u sebi …
Jer poruke koje nose predstave, poput „Šindlerovog lifta“, „64“, „Sedam strahova“ i „Derviš i smrt“ trebale bi biti najvažnije lekcije svijetu koji je na rubu moralne i svake druge provalije.
A nekoliko pozoršnih kuća, učesnica ovogodišnjeg izdanja festivala, odbijanjem da baš na okruglim stolovima govore o tome, nisu izabrali najbolji način za suprotstavljanje činjenici koja je pokrenula lavinu dogadjanja na susretima.
Da podsjetim, sve je počelo najavom rediteljice predstave „64“ Alise Stojanović da ne žele eventualne nagrade koje bi dodjeljivao, izmedju ostalih, i glumac Branisalv Lečić.
Lečić je bio optužen za silovanje glumice Danijele Štajnfeld, nadležne sudske institucije u Srbiji optužnicu odbacile zbog nedostatka dokaza.
Moralna osuda, koja ni do sada nije izostajala, može biti adekvatan nadomjestak toj činjenici. Svoju težinu ima, dakako. Ali se stekao dojam kako oni koji žele još jednom ukazati na oblike zlostavljanja žena, nisu odabrali najbolji način da to čine, putem dopisa i javnih istupa na društvenim mrežama, a ne govorenjem o predstavama i njihovim dometima na samom festivalu, na okruglim stolovima, u olovku i mikrofon medijima koji prate festival, što je bio običaj protekle dvije obnoviteljske decenije Susreta, te na taj način gvore i neprihvatljivosti, u novom slučaju, činjenice o sastavu žirija.
Okrugli stolovi su bili svojevrsna tačka na „i“, razmjena misli o onome što je i smisao igranja i smisao učešća na festivalu.
Nedolaskom, odustajanjem od razgovora, što bi rekao Meša „ svi smo na gubitku“.
Pa se dogodilo da je sasvim izvanteatrska tematika bila cijena gubitka. Neki reditelji, glumci, direktori pozorišnih/kazališnih kuća svoj interes su usmjeravali negdje drugdje, time zakinuli atmosferu festivala, zakinuli javnost da govore o tajnama umnjetnosti, da se razgovora o predstavama.
Zašto smo na gubitku?
Pa zbog toga što je glumica Hana Selimović ostala bez prilike da bude vrednovana za svoju izuzetnu kreaciju u predstavi „64“ Ateljea 212, zbog toga što mlada glumica Katarina Romac koja je igrala lik Dobre/Paščoke/susjede iz koprodukcijske predstave HNK Split, Dramskog kazališta Gavella i HNK Zadar nije došla u priliku da se raduje vjerovatnoj nagradi za mladu glumicu, što će još neki drugi ostati bez potpunog odjeka svoga umijeća koje su podarili umjetnosti teatara i željeli ga podijeliti i sa brčanskom publikom. Svi koji su odlučili odbiti eventuale nagrade, sreća je, nisu odbili doći i igrati. Što je sjajna stvar, nadomjestak za zbivanja „iza kulisa“.
Razlozi odluke odustajanja teatara i pojedinaca od nagrada ne treba dovoditi u pitanje, svak je reagirao iz svojih razloga, moralnih prije svega. Ali se stvorio utisak da je bilo važnije solidarizirati se sa stavovima na društvenim mrežama, da je važnije osluškivanje medija šta će reći promatrajući samo eho onoga što je poremetilo čistu teatarsku atmosferu u Brčkom, nego da odbrane teatar gvorenjem baš na mjestu gdje je boravio uzrok njihovih reakcija. I da tu odlučno kažu NE moralnim neprihvatljivostima.
Zašto nisu prozvali Branislava Lečića „licem u lice“, već sa ugodne distance svojim reakcijama, koliko god da su opravdane, dodavali ulje na vatru. A time je teatar dodatno bio na gubitku. Pravi smisao rada u umjetnosti je kreativna hrabrost koju umjetnici nose u sebi. Moralne granice i okviri u kojima živimo pomjereni su na štetu moralnosti.
Bilo bi važno da se rasprava o neprihvatljivim oblicima nasilja nad ženama upsotavne kao jedna sasvim posebna i velika tema, jedan problem globalnih razmjera kojem se treba posvetiti sustavno, a ne sporadično, kad se pojavi akter te neprihvatljivosti.
Stop nasilju nad ženama, svakako !!!
Piše: Dževdet Tuzlić