Koliko je bilo teško raditi predstavu koja je zasnovana na ovakvom književnom djelu?
To je veliki posao u svakom slučaju. Mi smo uzeli roman i bukvalno sami pravili ovu dramatizaciju, tako da je ovo bukvalno roman predstavljen na sceni. Uzeli smo sve što smo mogli i sve što se scenski moglo uobličiti. To je bio ogroman posao ali napravili smo kako smo napravili, publika je super reagovalai uglavnom super reaguje a publika je jedina mjerodavna.
Kako ste se snašli u ulozi lika Kara-Zaima, čovjeka sa mnogo ožiljaka?
Kao što ste vidjeli, sama ta maska koju zahtijeva moja uloga je ogroman izazov. Sjećam se da smo prvi put radili tu masku dva sata i sjediti u stolici bez mrdanja je užas, ali sad smo to već smanjili i ja se bukvalno pred svaku predstavu za sat vremena maskiram. Ja igram čovjeka kojeg je život slomio ali u bukvalnom smislu te riječi. To je kao u današnje vrijeme najgori mogući ratni vojni invalid koji drži do sebe ali prosto situacija u kojoj se nalazi zahtijeva da potraži pomoć. Čovjek koji pruži pomoć Kara-Zaimu, na kraju, biva informisan od njega lično da će da umre. Mislim to su velike stvari za odigrati i ja sam se borio koliko sam mogao.
U jednom dijelu predstave kaže se da pravda umije da bude skupa. Da li mislite da je u današnje vrijeme pravda skupa?
Da! Meša je svevremeni pisac. Sve što je on napisao, ne samo u ovom romanu prosto može samo da se prebaci u današnje vrijeme. Čovjek je bio ispred svog vremena ili možda mi ne razumijemo vrijeme u kojem živimo. Možda je ovo vrijeme bilo i prije sto, dvjesta ili petsto godina, a da ne pričamo o prije hiljadu i dvije hiljade godina. Skoro smo mi imali neki razgovor o bludu i nemoralu, o Instagramu i svemu što se dešava. Onda sam se ja sjetio Francuskog dvora, i nisam siguran da je na Francuskom dvoru bilo manje bluda nego danas. A pravda da li je skupa, kako kome.Ostavimo to na tome.
Koliko je danas zapravo teško ili lako ostvariti značajne angažmane mladom glumcu?
Naš je posao čudan kao i sport. To je sklop čudnih okolnosti da ti karijera prosto krene ili ne krene. Mislim da je prvi preduslov kvalitet, mada postoje ljudi koji su izuzeci od pravila, koji dokazuju da bez kvaliteta možeš da radiš svašta nešto, ali ako gledamo objektivno i kako bi trebalo onda je prva stvar kvalitet, odnosno talenat, škola i tu dolazi neki kvalitet. Onda se prosto ide dalje, pokažeš se ovdje pa ondje. Ja smatram da je gluma zanat i što više to radiš bolji si u tom poslu i onda postoje ljudi koji onako nekako prođu, izađu iz akademije s nekih dvadeset i tri, četiri, pet godina i radom postaju opasni igrači u našem poslu. Tako da mislim da je ustvari rad iza svega ali i mnogo sreće. Meni je to preslikan sport. Koliko znamo talenata koji su npr. bili vrhunski fudbaleri ili košarkaši i s dvadeset godina povrijede koljeno i onda ćao. Ideš dalje, ideš da budeš moler, da završavaš fakultet, ne baviš se košarkom a možda si mogao biti sljedeći Kobe Bryant.Da li ste zadovoljni dosadašnjim angažmanom u pozorištu i na filmu?
Ja sam sad u dobroj fazi, trenutno me čekaju dva filma i igram neke lijepe uloge kod nas u pozorištu, tako da sam trenutno zadovoljan. Da ste mi postavili ovo pitanje prije godinu dana ja bih rekao ne jer sam imao raznih uloga a film me nekako zaobilazio.
Kako danas doživljavate kulturu i umjetnost? Mislite li da mladi ljudi dovoljno posjećuju kulturno-umjetničke događaje?
Možda ću vas iznenaditi odgovorom ali mislim da da. Nisam mogao da procijenim koja struktura ljudi je bila večeras u sali, ali je sala bila puna. Ne znam koliko je bilo mladih ljudi, ali kod nas je po pravilu da ima puno omladine i prosto postoje ljudi koji vole pozoriše a postoje ljudi koji vole nešto drugo. Tako da mislim da je to podijeljeno i da je to uvijek bilo tako. Ne kažem da je pozorište za bilo kakvu elitu, nego se to tako vremenom nametnulo. Volio bih jako da svi dođu u pozorište. Ja recimo imam sina koji ima tri godine i stalno ga vodim u pozorište, naravno gledamo dječje predstave, ali mislim da je to stvar navike. Mi opet zaboravljamo jednu stvar a to je da mi imamo pozorište na neki način jako malo, u smislu da recimo u Parizu imate petu, šestu generaciju nekih ljudi koja odlazi u pozorište i posjećuje te kulturne manifestacije, a mi to tek sad treba da praktikujemo. Malo mi kaskamo, ali mislim da smo u dobroj fazi, ne mislim da smo u velikom problemu iako se to tako predstavlja, iako je suština našeg društva neko ko gleda više Zadrugu nego što gledamo predstave. Neko je izjavio da onoga momenta kad shvatiš da je prosječni Balkanac više kao Era Ojdanić nego kao Ivo Andrić, onda stvari postanu malo jasnije.
Od svih do sada odigranih predstava slobodno mogu reći da je večerašnja dobila najveći i najjači aplauz publike. Kako vi to komentarišete?
Ipak mi igramo jednog Mešu Selimovića! S te strane to je ogromna odgovornost a s druge strane ako smo mi to iole dobro uradili to mora samo po sebi da pređe na publiku zato što je to naša stvar, mi ne igramo Alberta Kamia, nego prosto ko god je bio u sali on je to bar ili čitao ili to osjeća, jer je Meša to divno napisao, jer je on naš čovjek. Mi gdje god igramo imamo lijepe komentare.
Kako komentarišete posljednja dešavanja na festivalu u Brčkom?
Meni je jako žao što je ovaj festival ispao tako kao što jeste. Mislim da to apsolutno nije smjelo da se desi i da to niko nije trebao da dozvoli, ni akteri koji su to pokrenuli. Ja sam na ovom festivalu već četvrti, peti put i uvijek mi je lijepo. Publika je uvijek divna. Ja ne kažem da je neko upravu ili ne, ali uprljan je jedan jako lijep festival koji u Bosni i Hercegovini mnogo znači, bar po meni. Mislim da je jako ružno sa svih strana što se to izdešavalo. Neću da govorim ko je šta trebao da uradi, ja imam svoj stav, ne želim uopšte da ga iznosim ali mislim da je moglo to da se riješi mnogo bezbolnije i da svima nama bude mnogo ljepše. Ipak smo mi ovdje doveli predstavu koja traje skoro tri sata i ima četrdeset do pedeset aktera, sa konjima i pticaom, i samo mi je žao. Meni je žao što je to tako ispalo!
Razgovarala: Suada Malkanović
Foto: Dejan Đurković