U okviru Dvadesetih po redu obnovljenih Susreta pozorišta / kazališta, odnosno XXXVIII ukupno održanih, kroz pozorišno dokumentarnu formu prikazane su aktivnosti dugovječnih kreacija Steve Žigona, Petra Kralja i Raše Plaovića.
HLADNO LICE PUNO TOPLINE – STEVO ŽIGON
Glumac i reditelj Stevo Žigon rođen je 1922. godine, a preminuo 28. decembra / prosinca 2005. godine u Beogradu.
Gimnaziju je završio u Ljubljani (1945) Glumu je studirao u Ljubljani i Lenjingradu. Diplomirao je 1952. u izvanrednoj klasi Akademije za pozorište, film, radio i TV u Beogradu. Bio je jedan od prvih asistenata na pomenutoj Akademiji, kada je osnovana 1949.
Prekretnice njegove umjetničke karijere vezane su za Bojana Stupicu, koji je pridonio njegovom bavljenju filmom i režijom. S godinama sve manje glumi u Jugoslavenskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212, a sve se više okreće režiji.
Na filmu je debitovao 1950. godine, s dvije male uloge. Kao svoje dvije najbolje uloge Žigon izdvaja onu u filmu „Kisik“ Matjaža Klopčića (1970), za koju je nagrađen Zlatnom arenom na festivalu u Puli, kao i onu u filmu „Rondo“ Zvonimira Berkovića (1966).
Zapažene uloge ima i na televiziji, a posebnu popularnost stekao je tumačenjem lika zloglasnog oficira njemačkog Gestapoa Kriegera u TV serijama „Otpisani“ i „Povratak otpisanih“,
Posebno poglavlje u južnoslovenskom dramskom prostoru pripada Stevi Žigonu. Iako se najvuiše ispoljavao kao reditelj i glumac, njegove zanimljive knjige i misli se bezrezervno citiraju i u teatru, i umjetnosti, a i šire, bez obzira koje vrijeme i čije daje. Maestralne uloge i respektabilne režije koje je Stevo Žigon donio i postavio u mnogim južnoslovenskim teatrima pokazuju svu dubinu njegovog pristupa teatru i umjetnosti. Isto tako, one pokazuju i jedno šire društveno razmišljanje o fenomenima koji su krugovi traganja za boljim životnim rješenjima.
GLUMAC I UČITELJ GLUMAČKIH VELIKANA – RAŠA PLAOVIĆ
Dramski autor, glumac, pozorišni reditelj i pozorišni pedagog Radomir Raša Plaović je rođen u Ubu 20. februara / veljače 1899. godine. Preminuo je u Beogradu 29. oktobra / listopada 1977.godine.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Ubu. Diplomirao je na Filozofskom i Građevinskom fakultetu u Beogradu. Rano je počeo da se bavi glumom. Još kao student bio je angažovan u beogradskom Narodnom pozorištu, i to je opredijelilo njegov život, bez obzira na njegovo obrazovanje.
Prvi put se u teatru pojavio na sceni beogradskog Narodnog pozorišta u ulozi Prvog momka u komadu „Hajduk Veljko“, autora Jovana Dragaševića, 1. februara 7 veljače 1921. godine. Stalni član ovog nacionalnog teatra postao je godinu dana kasnije.
U njegove najvažnije uloge ubrajaju se Hamlet, Antonio u „Juliju Cezaru“, Jago u „Otelu“, Henrik IV, Leone u „Gospodi Glembajevima“, Mitke u „Koštani“ i mnoge druge.
Izvjesno vrijeme je bio profesor na Akademiji za pozorište, film, radio i TV u Beogradu. Njegovi najpoznatiji učenici bili su Ljuba Tadić i Petar Banićević. Pored pedagoškog rada na Akademiji za pozorište, film, radio i TV, predavao je i na beogradskoj Muzičkoj akademiji.
Objavio je više drama kao i nekoliko knjiga posvećenih glumi, režiji i recitovanju. Njegove drame su izvođene u pozorištima u Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Pančevu, Prizrenu, Vršcu, Kragujevcu, Sremskoj Mitrovici, Zrenjaninu, Prokuplju, Somboru, Kruševcu, Prištini, Vranju, Zaječaru i Subotici, i to u periodu od 1938. do 1961. godine.
Njegovo ime nosi scena Narodnog pozorišta u Beogradu i Amatersko pozorište u Ubu, a nagrada „Raša Plaović“, namijenjena najboljem pozorišnom glumcu u Srbiji, dodjeljuje se svake godine.
Glumac, pozorišni reditelj i autor Raša Plaović je jedan najistaknutijih pozorišnih umjetnika južnoslovenskog regiona. Snažno je uticao na razvoj pozorišta i u Srbiji, ali i regionu. U bilo kom svojstvu da je bio angažiran (autor, glumac, reditelj) predstavama je pristupao s dubokim emocionalnim, psihološkim i intelektualnim poniranjem u likove koje je igrao, ili drugima davao indikacije.
Publika ga je uvijek iznova tražila. Čak i njegovi najstrožiji kritičari su morali da hvale njegovu perfektnu dikciju, kojom se jako ponosio. Imao je sposobnost da njegovu najtišu riječ na sceni, jasno i glasno čuju i gledaoci u poslednjem redu.
Jedan od najvećih pozorišnih regionalnih poslenika, Raša Plaović je smatrao da u umjetnosti, a pogotovo u glumi, mora vladati red, rad i disciplina, dok je improvizacija dopuštena samo nekolicini najtalentovanijih, i to ponekad. Njegova strogost i tvrdoglavost, posebno su dolazili do izražaja u radu s drugima, od kojih je očekivao isti visoki nivo profesionalnosti, koji je i sam pružao.
TAJNA DUGOVJEČNOSTI KREACIJA PETRA KRALJA
Dramski umjetnik Petar Kralj se rodio 4. aprila / travnja 1941. godine u Zagrebu.Preminuo je 10.novembra / studenog 2011.godine u Beogradu.
Gimnaziju je završio u Novom Sadu (1960). Diplomirao je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu.
Od 1968. godine bio je član „Ateljea 212“, a 1979. godine je postao slobodnim umjetnikom. Bili su to počeci njegove velike karijere kada su role dolazile jedna za drugom i kada je imao sve veći broj obožavaoca.
Mnogo zapaženih uloga je imao Petar Kralj u beogradskom Narodnom pozorištu, a za svoj rad je dobio pregršt nagrada kao što su „Dobričin prsten“, „Miloš Žutić“, „Pavle Vuisić“, „Statueta Joakim Vujić“. Na sceni se pojavio oko 3.000 puta, a glumio je u preko 200 TV serija, filmova i to najviše drama.
Glumio je u pozorišnim komadima: „Kafanica na uglu“, „Hajde da se igramo“ „Haleluja“, „Devojka brža od konja“, „Portret Ilije Pevca Brana Radaković“, „Kako je propao rokenrol“, „Metla bez drške Žaki“, „Glad“, i dr.
Uloge Petra Kralja odlikuju se visokim estetskim kvalitetima i kreacijom koja sama za sebe predstavlja posebnu i specifičnu školu glume. Svaka njegova uloga bila je istinska spoznaja o nedokučivosti glumačkog zanata da se pokuša smjestiti u određeni kliše. U tome je i tajna dugovječnosti njegovih kreacija, koje su predstavljale svojevrsnu emacipaciju, i glumačku i cjelokupnu teatarsku, i gledalaca i stručne javnosti.
Pišu: Srđan Vukadinović, Jakov Amidžić
Foto: Dejan Đurković