U predstavi Dine Mustafića “To nikad nigdje nije bilo“ Slaven Vidak tumači glavnu ulogu, lik Tvrtka Kulenovića čiji je roman „Istorija bolesti“ objavljen 1994. godine u ratnom Sarajevu.
„Umjetnosti nema bez emocija”, kaže se u predstavi. I pozorište je umjetnost, samim tim koliko ste emocija unijeli u lik Tvrtka koji igrate?
Meni je uvijek jako emotivno ovo igrati, ovu predstavu. Zapravo najviše najemotivnije u meni se ti procesi pokreću u ovoj od svih uloga koje sam igrao do sada. Ali nije pitanje naših emocija na sceni, pitanje je vaših emocija u publici. Mislim da je to važnije pitanje.
Da li ste osjetili emociju u publici večeras u Brčkom?
Ne mogu reći da sam osjetio emociju, ali sam osjetio da dišemo zajedno. To je jako važno bilo. Osjetio sam neku toplinu u cijelom prostoru i zajedništvo. Nije bilo granice između nas na sceni i vas u publici.
Kako ste dobili glavnu ulogu u ovoj predstavi i kakva je bila saradnja s Dinom Mustafićem?
Dino Mustafić me je pozvao, zapravo, prije nego što se počela raditi predstava, bio sam vršilac dužnosti direktora Drame. S Dinom sam pričao kao sa rediteljem koji treba doći za godinu dana da režira. I pričali smo o tekstu, adaptaciji romana Darka Lukića zapravo. Nikad mi nije spomenuo ovu ulogu, mada on kaže da jeste. Tačnije jedno mjesec dana prije početka rada na predstavi mi je rekao da hoće da ja igram Tvrtka. Tako da sam prilično bio šokiran, malo i iznenađen. Jednom sam izjavio za medije, a Tvrtkova supruga mi je poslije rekla da je to tako tvrtkovski, je da sam rekao da sam se ukeketio. Stvarno jesam i jako sam se bio uplašio cijelog procesa ali sam i imao, kao i što sad imam, ogromno povjerenje u Dinu Mustafića. I znao sam da ako iko me može riješiti tog straha da je to Dino Mustafić.
Na sceni 13 glumaca, more rekvizita, muzika, pjesma, ples. Bogata scena s glumcima raznih generacija. Kako je bilo raditi sa svima njima?
Bilo je divno, to je jedan divan ansambl. Naravno nismo svi iz Narodnog pozorišta Sarajevo. Potpomognuti smo mladim snagama i Kaćom Dorić kao jednim doajenom. Zapravo ja nemam osjećaj da su neki stariji, a neki mlađi. Kada smo na sceni svi smo valjda isto godište. Naravno prema Kaći imam poštovanje kao i prema drugim starijim kolegama. Ali nikako ne osjećam da sad mlade kolege prema meni trebaju imati ne znam kakvo poštovanje. Osjećam da smo svi ustvari bezvremenski.
S obzirom na to da su Susreti takmičarskog karaktera da li postoji razlika kada igrate predstavu onako i kad je igrate da bi ste možda pobijedili ili osvojili neku nagradu?
Zaista ne znam. Najvažnije je kako se mi uvežemo s publikom i kako se stvori to zajedništvo. A ostalo, zamislite da sad neko od nas na sceni misli na žiri. Meni je to nepojmljivo. „Ne mogu da pojmim“ što bi rekao Tvrtko.
Predstava se završava pjesmom u kojoj se između ostalog postavlja pitanje i to kako ćemo se sjećati ako svi zaborave.
Da, jaka je ta pjesma i često mi prolazi kroz glavu kako je višeznačna, kako je bolna. Ne znam šta bih rekao.
Mislite li da ćemo se kroz roman „Istorija bolesti“, pa i kroz ovu predstavu „ To nikad nigdje nije bilo“ i dalje ipak sjećati?
Umjetnost i kultura tome i služe, da ne zaboravimo. One će preživjeti i nadživjeti sve. Sve ove dnevno političke budalaštine kojima smo zatrpani i kojima nas maltretiraju. Siguran sam da te kreacije koje vrijede sada da će vrijediti i za puno, puno godina.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković