Scensko prikazanje je ogledalo društvene i teatarske stvarnosti u bilo kojem realitetu. Iako je ono idilično i s onu stranu pozornice bitno može da opredijeli ponašanje i djelovanje ka boljem svijetu. U tim odrednicama i strukturama je lociran i moto XXXVIII Susreta pozorišta / kazališta BiH u Brčkom. Reditelji kao kreatori pozorišne mašte i njenog inkorporiranja u bolji svijet sublimiraju ljepotu prožimanja i susretanja, koje e ogledaju u prvoj ravni u detektovanju problema, a u svakom sledećem sloju u sastavnicama mašte koja taj svijet može učiniti boljim i savršenijim za život.
Teatar mora ići korak dalje od stvartnosti. Mora zakoračiti tamo gdje društvo još nije zakoračilo. Ako nije tako onda ni teatar nije ispunio svoju svrhu i svoju misiju. A reditelj je tu da od društvene tragedije napravi na neki način seizmografiju struktura svijesti posjetilaca kazališnog čina. Uspostavlja odnose koji uvjeravaju posjetioce u teatru da su svi oni puno bolji nego što misle. I da mogu uraditi i postići mnogo više.
Savremeni čovjek egzistira u ambijentu u kome dominiraju svakodnevne nedaće koju mu život čine turobnijim i težim. Nije ni mogao pretpostaviti u kakvom će svijetu egzistirati. Takva situacija postaje svakim danom sve neizvjesnia i oporija. Mašta se o boljem svijetu koji nije ni na vidiku.
U pomenutim okolnostima ostaje jedino da se može maštati o onome što se prepoznaje kao nekakvo izopačenje ili problem kroz kazališni čin. Takvu maštu u kojoj će se na trenutak gledališni posjetioci osjećati kao pobjednici u odnosu na sam čin stvarne spoznaje donose na festivalsku pozornicu Susreta predstave koje potpisuju najznačajnija i najzvučnija rediteljska imena južnoslovenskog areala (Krešimir Dolenčić, Dino Mustafić, Alisa Stojanović, Kokan Mladenović). A ovim imenima se još mogu dodati i Egon Savin i Nikita Milivojević čije predstave “Pučina” i “Zelena čoja Montenegra” nisu mogle učestvovati na ovogodišnjim Susretima zbog tehničkih razloga (čitaj dimenzije scene, odnosno epidemioloških posledica nekih od protagonista prouzriokovanih COVID-om 19).
Rediteljsko iščitivanje bilo da je riječ o tragediji ili komediji nosi u sebi jednu filozofiju mašte, a teatar to u suštini i jeste, koja je istovremeno i sublimacija, i spoznaja, ali i jedan veliki stepen ljekovitosti u mentalnom prevazilaženju svih turobnosti. Kroz tekstove Tvrtka Kulenovića, Meše Selimovića, Tene Štivičić, Elvisa Bošnjaka, reditelji na susretsko festivalskim prikazanjima mastajući o boljem svijetu otkrivaju mentalitetske stvari i ono što je vječno u čovjeku, ali i ono što je u datom trenutku aktuelno. Kroz prisutne unverzalne dramske priče reditelji poručuju da se ne klone, već naprotiv da se razvija ličnost i neguje svoj karakter, a da se pri tome prave pametni izbori, pri čemu se treba držti svojih mogućnosti. Kreiranje svijeta kroz rediteljsku maštu na taj način doprinosi stvaranju boljih ljudi, a samim tim i boljeg svijeta.
U tom rediteljskom maštanju cijeli svijet je pozornica. I svi ljudi glume. Svako se, kažu, pojavi i odglumi. Biti glumac, pozorišni radnik, biti saradnik, biti dio pozorišne ekipe, ući u taj tajnoviti magični svijet sa željom da se pretoči život u uzvišeni kreativni čin jeste čast i privilegija, ali i odgovornost za one koji to rade.
Po načelima rediteljskog maštanja boljeg svijeta pozorište mora da krene sa novom energijom i aktivira sve svoje, ne male, kreativne kapacitete da bi ostalo u suštini ono što i jeste – epicentar pokušaja i nastojanja promjena koje vode ka boljem životu. A to je moguće postići i sa Usidrenima, kao i sa Darijanom ili Schindlerom, iako To nigdje nema. Ne smije tako nešto obeshrabriti ljude poslije rediteljskog maštanja, već moraju vjerovasti tom činu i od mašte stvoriti stvarnost. Stvarnost koja će opstati uprkos svim izazovima i otporu koji mogu i hoće pružiti oni koji su se čvrsto ukopali u rovove da spriječe maštu i promjene, a samim tim i neki drugi i bolji svijet.
Pišu: Jakov Amidžić, Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković